piše: Barbara Matejčić
„Ovdje gdje sjedimo je nekoć bilo more, ali se od otpada iz tvornice Salonit napravilo više desetaka metara kopna tako da smo sada zapravo na desetljećima taloženom azbestu“, kaže Anđelko Grubić, Vranjičanin i bivši zaposlenik Salonita.
Sjedimo na staroj drvenoj gredi uz more na sjevernoj strani Vranjica. Nedaleko su obiteljske kuće i male barke. Pred nama potamnjela azbestna cijev viri iz mora čije je dno bijelo od azbesta. Pod nogama nam je ispucali pod od cementa miješanog s azbestom. Malo dalje željezni kalup po kojem su se radile valovite azbestne ploče za krovove. Uokolo su razbacane velike azbestne cijevi, kakve su se koristile za vodovod i kanalizaciju. Na jednoj raspuknutoj Anđelko Grubić mi pokazuje kako izgleda azbest. Sa sive površine noktom izdvaja vlaknastu nit, nalik komadiću tanke vune. Začepim nos, tek dijelom u šali.
Za Anđelka nema straha, on je čestice azbesta već davno udahnuo i nosi ih u plućima. Dovoljna je jedna mikročestica da se razbolite. Možda je Anđelku presudilo to što se kao dijete šezdesetih s prijateljima kupao do pasa u žitkoj azbestnoj masi koja je otvorenim kanalima otjecala iz tvornice u more. To im je bilo igralište. Ili kada su u djetinjstvu azbestnim vlaknima posipali bor za Božić, kao snijegom, i pravili puteljke u mahovini. Ili, kasnije, kada je od 1975. radio u Salonitu, gdje bi znao biti sloj od pet centimetara azbestne prašine na tvorničkom podu.
„Kada bi zapuhalo, na dva metra pred sobom nisi mogao prepoznat kolegu od podignute azbestne prašine. Radnici su iz smjene odlazili kao pekari, posuti bijelim prahom“, prisjeća se Anđelko. U takvim su radnim odijelima odlazili kući, noseći sa sobom azbestna vlakna. Tada je azbest iz uvoza dolazio – nije se vadio u Hrvatskoj – u jutenim vrećama. Te su vreće bile tražene među poljoprivrednicima pa su ih radnici uzimali iz tvornice i prodavale su se na splitskome pazaru da bi se u njima držala pšenica, krumpir, kupus. Pomiješani s azbestnim vlaknima. Kasnije su ih zamijenile plastične vreće koje su zbog otpornosti također bile popularne pa su se i one našle u slobodnoj prodaji, a od njih su šivane one velike, crveno-plavo-bijele torbe kojima je pola Dalmacije i Zagore prenosilo stvari. U tim je vrećama azbest dolazio s oznakom lubanje i ukriženih kostiju uz obavijesti o štetnosti azbesta, ali su se ta upozorenja, kaže Anđelko, skidala na granici.
„Kada su ljudi u Vranjicu saznali za štetnost azbesta?“, pitam.
„Oni koji su vani radili su puno prije nas znali da je azbest opasan. Tako nam je jedan koji je radio u Švedskoj još sedamdesetih rekao da ćemo umirat k’a tuke. Nitko ga nije ozbiljno shvatio, a danas u Vranjicu nema kuće u kojoj netko nije umro ili obolio zbog azbesta. Nama u Salonitu je postalo jasno da nešto nije u redu tek kada su ljudi počeli masovnije umirati, a to je bilo krajem 80-ih. Do tada su već znali o čemu se radi i liječnici i vlast, samo mi nismo“, kaže Anđelko.
Još od početka devedesetih azbestoza je najčešća profesionalna bolest u Hrvatskoj. Samo u prošloj godini je od ukupno 305 profesionalno oboljelih registrirano 237 osoba oboljelih od bolesti uzrokovanih azbestom. Svake je godine otprilike 200 novih slučajeva profesionalnih azbestoza. Do kraja 2012. godine je 211 bivših radnika Salonita imalo potvrđenu azbestozu kao profesionalnu bolest, prema Registru profesionalnih bolesti. U Pločama, gdje je bila tvornica Plobest koja je, kao i Salonit, radila proizvode od azbesta, još je gore. Do kraja prošle godine 659 bivših radnika Plobesta ima potvrđenu azbestozu. No, nisu oboljeli samo oni koji su direktno radili s azbestom. „Godišnje je u Hrvatskoj 40 do 50 novooboljelih od malignog mezotelioma, a više od polovina njih se ne može povezati s direktnom izloženošću azbestu“, kaže Marija Zavalić, ravnateljica Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu. Maligni mezoteliom je najteža među bolestima koje uzrokuje azbest. Vrlo rijedak tumor od kojeg u prosjeku obolijevaju do četiri osobe na milijun stanovnika. U Hrvatskoj ih je daleko više. Izrazito je agresivan, bolan i ne reagira na terapiju. Nakon postavljene dijagnoze, oboljeli najčešće imaju do godine dana života. Iskustvo Kliničkog bolničkog centra Split pokazuje da najčešće obolijevaju muškarci srednje živote dobi u primorskom području Hrvatske. Najviše u Dubrovačko-neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, zbog Plobesta i Salonita, ali i u Puli, Rijeci, svugdje gdje su bila brodogradilišta, cementare i druga poduzeća koja su radila s azbestom. No, kao što kaže Marija Zavalić i drugi liječnici koji su radili s oboljelima od azbestoze, obolijevaju i oni koji nisu radili s azbestom niti netko od njihovih ukućana. Negdje su naišli na čestice azbesta, ali ne mogu utvrditi ni gdje ni kada. To se naziva komunalnom azbestozom. Ne zna se koliko je ukupno oboljelih i umrlih zbog azbesta u Hrvatskoj. Ne zna se ni koliko će ih još biti, jer od početka izloženosti azbestu do oboljenja u prosjeku prođe 20 godina, a bolest se može pojaviti i nakon 40 godina. Marija Zavalić kaže da će još barem 20 godina azbest biti zdravstveni problem u Hrvatskoj.
Udruga Biglovi azbesta, koja okuplja oboljele od azbestoze, a vodi je Anđelko Grubić, izračunala je da umrli od azbestoze imaju u prosjeku 55 godina.
„Ja već živim na kredit“, kaže Anđelko. Ima 56 godina, a azbestoza mu je dijagnosticirana 1998. godine. Od azbestoze su mu umrli supruga, mama i brat.
Tih kasnih osamdesetih, kada je sve više bilo potvrđenih azbestoza, Salonit nije mogao toliko proizvesti koliko se tražilo. Azbestu se tepalo da je „ čarobni mineral“ zbog izvrsnih toplinskih i izolacijskih svojstava i koristilo ga se za sve za što se moglo: za građevni materijal, za izradu podnih pločica, kao izolatora u pećnicama, bojlerima i kotlovima, za razne cijevi, za zaštitnu odjeću od topline, za kočnice vozila… Uz to bi ljudi iz tvornice, „sa strane“, dobili po koju vreću azbesta i komad cijevi i radili podove i stolove u dvorištima, badanj u kojem se pravi vino i pojila za stoku, a cijevi su koristili za vaze za cvijeće. Još uvijek se u kafićima može naići na one duguljaste, ovalne vaze, koje su zapravo prepiljene azbestne cijevi. Jugoslavija je u prosjeku uvozila 40.000 tona azbesta na godinu. Hrvatska je od 1995. do 2001. godine uvozila prosječno 4.000 tona azbesta, a nakon toga se uvoz smanjio na 2.000 tona godišnje. To znači da je tijekom desetljeća i desetljeća proizvedeno barem milijun tona različitih proizvoda od azbesta i da nema mjesta u Hrvatskoj gdje azbest nije ugrađen.
Iako su se dobra svojstva azbesta spoznala još prije nove ere, masovno se počeo iskorištavati u 19. stoljeću, a već su početkom 20. stoljeća zabilježene prve bolesti koje su se s njim povezivale. Kanada, koja je bila među većim svjetskim izvoznicima azbesta, još je 1912. na popisu industrijskih bolesti uvrstila azbestozu pa osiguravajuće kuće nisu htjele osiguravati radnike koji su iskopavali azbest. Zapadnom svijetu sve je trebalo biti jasno kada je 1927. bolest azbestoza opisana u britanskom znanstvenom časopisu, no istovremeno s tom spoznajom se azbest počinje sve više primjenjivati u industriji, brodogradnji, transportu i građevinarstvu. Istraživanja provedena između 20-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća potvrđuju povezanost između azbesta i plućnih bolesti, no tek su istraživanja koja su početkom 60-ih potvrdila da je azbest uzročnik raka pluća, pokrenula javna protivljenja upotrebi azbesta. Profiterima azbesta nije problem bila štetnost, već tužbe oboljelih radnika. Zbog toga je sredinom 70-ih godina počela padati primjena azbesta u zapadnim zemljama da bi se u osamdesetima mahom prestao upotrebljavati. Na Europskom seminaru o azbestu, održanom 2001. u Europskom parlamentu, zaključeno je da su istočnoeuropske zemlje u informacijskoj blokadi o opasnostima azbesta i da je nužna edukacija. No, nisu svi bili baš tako neupućeni.
Marja Zavalić kaže da je profesionalna azbestoza u Hrvatskoj prvi put opisana još 1961. godine, i to upravo kod radnika u Salonitu. U Jugoslaviji su se održavali radni sastanci o azbestozi pod pokroviteljstvom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ali je maksimalna dozvoljena koncentracija azbesta u zraku ostala puno, puno veća nego u zapadnoj Europi. A kada se kasnije smanjila, nisu se obavljala mjerenja jer nije bilo aparature tako da su propisi bili uzaludni. Iako se znalo da je azbest štetan, Salonit je radio sve dok 2006. zakonom nije zabranjen uvoz i trgovina azbestom.
„I da se sada Salonit otvori, javilo bi se duplo više radnika nego što bi ih trebali“, kaže Anđelko Grubić dok pokazuje gdje je bilo staro vranjičko groblje koje je osamdesetih sravnjeno zbog širenja tvornice.
Salonit je bio veliki pogon. Na vrhuncu proizvodnje, krajem 80-ih, tu je radilo 1400 ljudi. Upravna zgrada je obložena salonitnim pločama. Pred ulazom su palme posađene u azbestnim cijevima. Tvornica je trebala biti sanirana, kao i Vranjička i Mravinačka kava u koje se gomilao otpad, ali se ne čini da jest. U 30 metara duboku Vranjičku kavu se desetljećima istresao otpad iz Salonita sve dok nije postala brdašce. Onda su ljudi obrađivali zemlju kojom se u tankom sloju sve to zasulo. Tako je na tonama azbestnog otpada rasla loza, voćke i masline sve dok 2009. kava nije sanirana.
Ni zatvaranje Salonita nije prošlo bez otpora. I Grubić je bio među radnicima koji su bili protiv zatvaranja tvornice jer su im bila važna radna mjesta.
„Grozno zvuči da smo se borili da opstane tvornica koja nas je trovala, ali tako je. Znali smo da se više nećemo imati gdje zaposliti jer nitko neće radnika kojem u radnoj knjižici stoji da je radio u Salonitu. To znači da će ići na bolovanja. Htjeli smo da tvornica radi makar dok se ne donese zakon o azbestu“, objašnjava. Razni propisi vezani uz azbest su doneseni 2007. godine i zahvaljujući tome Anđelko i drugi profesionalno oboljeli od azbestoze ostvarili su pravo na mirovinu. No ne i svi. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje traži potvrdu da je tvrtka u kojoj je radnik profesionalno obolio od azbestoze radila s azbestom, a takvu potvrdu nitko ne daje osim Salonita i Plobesta, objašnjava Anđelko. Tako radnik bračkog Vodovoda, koji je obolio jer je rezao azbestne cijevi, ne može u mirovinu ili portir koji je radio u kućici između Salonita i vranjičkog škvera i obolio je. Takvu potvrdu radnicima neće dati AD Plastik, Brodosplit, Jugoturbina i mnoge druge tvrtke koje su radile s azbestom. Zbog toga su, među ostalim, Biglovi azbesta u lipnju prosvjedovali u Solinu. Traže promjenu zakona i da se kažnjavaju poduzeća koja ne žele potvrditi da su njihovi radnici dolazili u doticaj s azbestom. „Naš problem nije Salonit, nego azbest i svi koji su zbog azbesta profesionalno oboljeli trebaju imati ista prava“, kaže Anđelko. Prosvjedovali su i zbog sporosti isplata odštetnih zahtjeva profesionalno oboljelima od azbestoze. Od 2007. do sredine 2013. Povjerenstvo za rješavanje odštetnih zahtjeva zaprimilo je 1329 zahtjeva za odštetu. Još ih je 755 neriješenih. „Nema dovoljno novaca da bi se to brže rješavalo, a oboljeli nemaju vremena. Svake godine umire desetak osoba s tog popisa“, kaže i ističe primjer Italije gdje su prošle godine dvojica nekadašnjih direktora Eternita osuđeni na po 16 godina zatvora i milijunske odštete jer su radi profita nastavili raditi s azbestom u talijanskim postrojenjima njihove švicarske tvrtke iako su znali da je opasan. Eternit je obustavio proizvodnju u Italiji 1986., 20 godina prije Salonita. Biglovi će tražiti i da tvrtke moraju uklanjati azbestne ploče, makar one s krovova. Sada se na teret države odvoze azbestni proizvodi iz kućanstava, ali i dalje ostaje na ljudima da sami zamijene, na primjer, krovove, za što mnogi nemaju novca.
„Naravno da je tvornice koje su radile proizvode od azbesta u Jugoslaviji trebalo zatvoriti još osamdesetih. Tada su se dizale i prve tužbe protiv tvornica i radnici su mahom dobivali sporove i relativno visoke odštete. Znači da je bilo jasno tko je i za što kriv. Ono što mene sada brine je komunalna azbestoza o kojoj nemamo podataka, a svi smo ugroženi jer živimo u okruženju prepunom azbesta koji je sada već dotrajao. Materijal se trusi i čestice se oslobađaju. Ili se obnavljaju i ruše kuće bez znanja gdje je azbestni materijal ugrađen pa se razbija, praši i opet čestice azbesta idu zrakom“, kaže Jadranka Tocilj, liječnica i kemičarka koja se od osamdesetih bavi azbestozom i bila je sudska vještakinja u sporovima radnika s tvornicama.
Anđelko Grubić samo s jedne promatračke pozicije u Vranjicu pokazuje gdje je sve azbest. „Na krovu crkve su ‘Kaštelanke’, manje krovne ploče koje su ručno radile žene u Salonitu. Zatvor u Yumi je bio ljetovalište u usporedbi s tim poslom. Onda je tamo lijevo od crkve obična, siva salonitna ploča kakvih ima na tone svuda po Hrvatskoj. Ova propada. Da je barem opituraju, bila bi manje opasna. Onaj valoviti krov do nje je u nešto boljem stanju. Vidiš onu tanku cijev na krovu? To je isto od azbesta. Onaj završetak u obliku slova H na dimnjacima, i to…“