Zadnje vrijeme scenski radim dosta rijetko u odnosu na to koliko sam nekada radio. A ono što prihvatim je pola iz pristojnosti, a pola iz prijateljstva. Postao sam žrtva minulog rada. Ako si radio pošteno i sa stanovitim talentom, nakon toliko godina morao si ostaviti tragove koji te sada slijede
Piše: Barbara Matejčić
Iako je Arsen Dedić nekako uvijek unižavao svoju poziciju pjesnika, nazivajući se “pjesnikom opće prakse” ili “višim pjesnikom iz nižih pobuda”, još je od njegovog prvog albuma ‘Čovjek kao ja’ iz 1968. godine bilo sasvim razvidno da se ne radi o poeziji kojoj glazba daje pravi razlog postojanja, što je i potvrđeno dvije godine kasnije prvom pjesničkom zbirkom ‘Brod u boci’. Među brojnim drugim priznanjima, nagrađivan je i za pjesništvo; prvi put još davne 1956. godine, a drugu, najvažniju hrvatsku pjesničku nagradu Goranov vijenac, dobio je desetljećima kasnije. Kako je nedavno dobio nagradu “Josip Sever”, kojeg dodjeljuje Jutro poezije odlučili smo naglasak u razgovoru staviti na pjesništvo, na šansone, ali nas je prošetao i cijelom svojom karijerom. Svaki je uvod u intervju prekratak da se makar ovlaš dotakne sve ono što je Arsen Dedić do danas napravio, jer ima toga za tri života, pa ćemo se zaustaviti tek na tome da su njegove pjesme okidači sjećanja na mladosti, ljubavi, ljetovanja.
Što se ima tko zgromiti nad tim što sam snimio duet s Vajtom? Kao, spuštam kriterije. Čemu čuvati neku svoju lažnu, nedodirljivu, sankrosantnu poziciju?
Gdje god da se pojavite, prate Vas ovacijama. Iako ste govorili da niste čovjek masovnog prihvaćanja, čini se da ste postali. Kakav je osjećaj kada Vas svi tapšu po leđima, izgubi li se lako samokritičnost?
Gdje god ‘ugazim’, nastojim da bude dobro, zanimljivo, da se nešto dogodi, da ljudi odu zadovoljni s tog događanja. Ali se trudim i demistificirati cijelu priču da si ne bih nabio teret posebnosti. Evo vam jedan primjer: Branko Bulić, klavirist s kojim stalno nastupam, prošao je sve – imao je svoj sekstet koji je drmao scenom u tadašnjem Radnjaku, bio je dugo s Terezom Kesovijom u Parizu, moj je pratitelj od 1964. godine, bio je aranžer i pijanist najboljeg domaćeg kvarteta 4M, šef ansambla Afrički korpus, koji je obrađivao hitove Karla Metikoša – a sada je par dana pred Novu godinu u Konzumu na Iblerovom trgu svirao božićni program. Rekao sam mu: ‘Molim te, Bula, ako si tamo sljedeće godine, evo i mene.’ Lijep je to put – od Olympie do Konzuma!
Otkako ste se zdravstveno oporavili dosta Vas i ima na pozornici.
Ne nastupam tako mnogo kao nekada. Ma kakvi, to je neusporedivo. Nisam nikada ni pretjerivao s pozornicom, ali sve što napravim ostavi dosta pismenog traga pa se čini da me više ima. Uz to, uvijek se zaboravlja da u ovom vremenu ima pet puta više novina nego onda kada sam pet puta više radio. Onda sam doduše više autorski radio velike stvari. To su u prvom redu bile velike serije – ‘U registraturi’, ‘Glembajevi’, ‘Zagrljaj’, ‘Donator’ – pa brojne kazališne predstave. Iako sam bio vrlo ukopan u autorski rad, i koncentrirao sam, i to jako puno vani jer je to bilo isplatljivije. Gabi i ja smo, što odvojeno, što zajedno, bili na 17 višemjesečnih ruskih turneja. Jedne sam godine bio na turneji u Poljskoj, Rusiji i Francuskoj, pola godine sam gotovo svaki dan koncertirao. Ali, zanimljivo, nikada nisam imao promotivnu turneju svog novog albuma. Kada bi mi izašla nova ploča, već sam imao nekog drugog posla. Zadnje vrijeme zapravo scenski radim dosta rijetko u odnosu na to koliko sam nekada radio. A ono što prihvatim je pola iz pristojnosti, a pola iz prijateljstva. Postao sam žrtva minulog rada. Ako si radio pošteno i sa stanovitim talentom, nakon toliko godina morao si ostaviti tragove koji te sada slijede.
Kako su izgledale te duge turneje po ondašnjoj Rusiji?
U Rusiji sam imao umjeren uspjeh, ali to mi je bilo dovoljno. U svemu me zanima da imam dovoljno uspjeha da mi osigurava daljnji rad. Da koncert bude takav da me pozovu ponovno, da objavim knjigu koja će mi omogućiti tiskanje nove ako to budem htio.. U Rusiju sam prvi put otišao pjevati 1963. godine, u Kijev, gdje se održavala izložba jugoslavenske robe široke potrošnje. Dobro sam prošao, sprijateljio sam se s publikom, a ruski orkestar me kolegijalno, muzičarski zavolio. Muzičari te vani brzo skuže: ako ‘ugaziš’ krivo, odmah te dešifriraju. Zbog toga vani nije nitko slučajno na svome mjestu. Rusija je bila strahovito isplativa. Dok se ovdje zarađivao pileći sitniš, od svakog odlaska u Rusiju sam mogao kupiti BMW, recimo. Zbog toga sam i proveo toliko vremena na ruskim turnejama, ali samo do 1970. godine. Tada smo Gabi i ja bili posljednji put u Rusiji. Sada me ponovno pozivaju. Supruga pokojnog Okudžave organizira koncerte ‘Okudžavini svjetski prijatelji’. Okudžavu sam dosta pjevao i prevodio, a zajedno smo i koncertirali, objavili LP i svakako ću se odazvati.
Uvriježeno je mišljenje da je kod šansone najvažniji tekst iako ste Vi imali uspjeha vani bez obzira na jezik, kao što Brela vole mnogi koji ne znaju ni riječ francuskog. Što biste Vi rekli?
Razgovarajući s Igorom Mandićem rekao sam nešto što zvuči paradoksalno, ali je istinito: u šansoni su najmanje važne riječi. Među jezicima kojima raspolažem francuski znam najmanje pa sam svejedno strastveno ljubio i obožavao Brela jer je u šansoni najvažnija osobnost. Snaga Brelovog izraza, koji izgara na pozornici, ili Cohenovog, koji na sceni ništa ne poduzima, ‘šiša’ preko glazbe i preko teksta. Važne su naravno i riječi, ima značajnih kantautora koji su i veliki pisci, kao Cohen, Brel ili Jiri Suhi….Mi smo, što bi se šibenski reklo, poluvalentni, u raznim pravcima postavljeni. Zanimljivo je da su među kantautorima najrjeđi akademski glazbenici. Ima ih pravog talenta, osobito melodijskog, kao što je recimo Kemal Monteno, koji znaju note iz viđenja. Od toga nisu daleko ni Gino Paoli i Sergio Endrige. Jedanput mi je naš veliki dirigent Vjekoslav Šutej usplahireno rekao: ‘Arsene, znaš li da Charles Aznavour ne zna note?!’. Naravno, znao sam to. Kažem da su sve to ‘autodiktatori’, a Kemal Monteno odgovara: ‘Tko pjeva notalno, propao je totalno.’ Ja spadam u takozvane notorne muzičare.
Branko Bulić, izvrstan pijanost s kojim nastupam, pred Novu je godinu u Konzumu svirao božićni program. Rekao sam mu: ‘Molim te, Bula, ako si tamo sljedeće godine, evo i mene.’ Lijep je to put – od Olympie do Konzuma!
Kako objašnjavate da nije više domaćih autora ostvarilo, kako je to Igor Mandić rekao, jedinstvo pjesnika, pjevača i skladatelja? Bilo ih je, ali su nekako bili manje pjesnici, a više pjevači.
Ne znam kako bih to objasnio. Jednom sam rekao Dragi Mlinarcu, kojega obožavam i kao prijatelja i kao kantautora: ‘Nemoj se ljutiti, ali da bi dobro pisao, moraš najprije dobro i mnogo čitati’. Već sam kao klinac u Šibeniku čitao sva ondašnja izdanja Društva književnika: Mihalićev ‘Put u nepostojanje’, prve knjige Sarajlića, ‘Crnu maslinu’ Vesne Parun, uz naravno naše klasike Vidrića, Domjanića, Krležu… Strastveno sam volio poeziju već onda.
I prva nagrada koju ste dobili bila je za poeziju.
Imao sam 18 godina kada je splitski časopis ‘Vidik’ objavio natječaj za poeziju na kojemu sam nagrađen. Kada sam kasnije došao u Zagreb, prvi veliki pjesnik kojeg sam upoznao bio je Zlatko Tomičić. Vidio je što pišem i moje su ga pjesme pozitivno iznenadile pa je jedan ciklus objavio u ‘Prisutnostima’. Zbog tih sam pjesama imao problema jer su među njima bile ‘Gospodinu Isukrstu’ i ‘Sveti Nikola’. To me obeshrabrilo pa sam prestao pisati i držao se samo glazbe. Onda je jednog dana k meni došao Dubravko Horvatić. Poslao ga je Antun Šoljan, koji je tada bio urednik ‘Književnika’, pa mi je objavljen ciklus pjesama u tom časopisu. Ni nakon toga nisam imao previše volje za pjesništvo jer sam uvijek držao da je glazba moje prvo opredjeljenje. Ipak sam povremeno pisao. Onda je došlo prijateljstvo sa Zvonimirom Golobom, koji je znao da pišem i nagovorio me da objavim knjigu. Golob je u Croatia Concertu pokrenuo biblioteku Griot i u njoj mi je izašla prva knjiga, ‘Brod u boci’. Kasnije je tu zbirku preuzeo Zlatko Crnkoviću i u Znanju objavio još osam izdanja. Prodala se u nevjerojatnih 60 tisuća primjeraka.
Kako je kritika prihvatila ‘Brod u boci’? Je li se takozvana ozbiljna kritika u to vrijeme tom zbirkom uopće bavila?
Uvijek su mi se, Bogu hvala, obraćali najbolji. Vlatko Pavletić je pisao o knjizi pa me onda i antologizirao u Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva, prema meni su se okrenuli Tonko Maroević, Mrkonjić, Zidić, Mandić pa i Kapor, koji je tada pisao za novine. Zapravo, lošu, negatorsku kritiku nisam nikada vidio.
Jeste li kada za išta što ste radili dobili lošu kritiku?
Lošu nisam, ali jesam koju onako, malo sumnjičavu. Za dvije je moje ploče, ‘Provincija’ i ‘Kino Sloboda’, iza kojih stojim svim srcem, netko napisao da sam ih napravio rutinski, tek da bi održao tijek posla. To nije istina, ništa nisam radio rutinski.
Kada se preslušavaju Vaši stariji albumi, baš ‘Provincija’ ili ‘Čovjek kao ja’, reklo bi se da ste nekoć bili blaži, nježniji, dok su kasnije pjesme dobile jači zafrkantski, ironijski prizvuk.
Znao sam se u pjesmama kritički odnositi prema dnevnoj politici, ali nisam iznosio analize i prozivao poimenično. Što bih se ja time bavio kada imamo toliko politologa i novinara? Treba napisati ‘Kuću pored mora’, ‘Tvoje nježne godine’, ‘Vraćam se’…
Svaki Dalmatinac ima ta dva lica, jedno je okrenuto Suncu, a drugo Mjesecu. Iako, nikada nisam bio cinik, jer cinizam je zla gesta, a ironija zabavna. Jedna dobra misao koja nije moja kaže da su ironičari uvrijeđeni patetičari. Ima toga i kod mene iako mislim da je moja glavna linija sentimentalna. U posljednje vrijeme čak i muškarci znaju plakati na mojim koncertima. Ne znam je li to dobar ili loš pokazatelj.
Ironijski u pjesmama znate komentirati i dnevnu politiku, ali se nikada niste direktno izjašnjavali o nekim političkim i društvenim događajima. Zbog čega?
Znam reći Gabi da smo prisustvovali svečanom dočeku i ispraćaju mnogih. Bio sam na strani svoje domovine i svog ambijenta, ali nisam se bavio nekim tko je privremen, dvodnevan. Imam pjesme kao što su ‘Stari vuci’, ‘Vrijeme ironije’, ‘Vuk u janjećoj koži’, ‘Ratni profiteri’, koju sam napisao još 1991… Dakle, znao sam se kritički odnositi prema dnevnoj politici, ali nisam iznosio analize i prozivao poimenično.
Niste komentator opće prakse?
Ma ne, što bih se ja time bavio kada imamo toliko politologa i novinara. Treba napisati ‘Kuću pored mora’, ‘Tvoje nježne godine’, ‘Vraćam se’…
Zadnjih ste godina dosta pisali za razne izvođače. Neke od tih suradnja su Vam i zamjerene. Kao, ‘što Vam je to trebalo’.
Da, ali neka mi netko pokaže notu koju sam krivo napisao. Zbog čega ne bih napisao pjesmu Lani Klingor, recimo? Zna pjevati, ljubazna je, ponaša se dobro i zašto ne bih sjeo jedno popodne i napisao joj pjesmu? Što se ima tko zgromiti nad tim što sam snimio duet s Vajtom? Volim ga, darovit je, dobro pjeva i napravili smo zgodnu stvar ‘Ti si se nekako smanjio’. Kao, spuštam kriterije. Čemu čuvati neku svoju lažnu, nedodirljivu, sankrosantnu poziciju? Valjda znam sam slušati i procijeniti je li netko dobar pa što onda ne bi snimao. Bio bih ja i s gorima!
Pretpostavljam da mnogi traže od Vas pjesme? Vaše ime na albumu je kao znak provjerene kvalitete.
Ponuda imam koliko god hoćete i mnoge odbijam. A ima ih i na čekanju. Sada sam napravio odličan prijevod Ornelle Vannoni za Vannu, koja je to fenomenalno snimila. Cura koje znaju pjevati ima, ali ih je teško identificirati zbog gužve na sceni. Kada im dođu neke godine, onda bi napravile koji žanrovski iskorak jer ne mogu više toliko ni skakati ni drečati se. Prelazi se na malo sporije i na malo niže, s mrvicu više značenja. Pišem dosta lako pa zašto ne bih pristao na suradnju ako me osobnosti zanimaju.