Put popločan lošim odlukama ugasio Željezaru Sisak i opustošio radničko naselje Caprag
Piše: Barbara Matejčić
Fotografije: Barbara Matejčić i Monografija Željezara
Tišina se razlijeva među ogromnim industrijskim pogonima Željezare Sisak. Sunčan je dan sredinom siječnja. U daljini se u bistro nebo diže dim iz Rafinerije nafte. U blizini nigdje nikog. Tek je jedan auto sa strane parkiran. Unutra sredovječni čovjek ispunjava križaljku. Kasnije, kada nam bude zabranjivao fotografiranje jednog dijela privatiziranog pogona Željezare, shvatit ćemo da se radi o čuvaru. Ono što čuva, hrpe su kamenja. Tu je već odnošeno više-manje sve što je vrijedilo. Nekoć je to mjesto svakodnevno bilo zaglušujuće bučno, kaže nam naš vodič, odličan poznavatelj povijesti Željezare, Siščanin Milenko Kovačević Fleka. Strojevi su bučili, sirene se uključivale, razvozio se materijal, a kad bi se uključila elektromagnetska peć, tlo bi podrhtavalo. U Željezari nije bilo predaha, do 14 tisuća ljudi tu je radilo u tri smjene. I televizijska novogodišnja javljanja znala su se uključivati pored tih velikih, užarenih peći, odakle bi preznojeni radnici slali čestitke narodima i narodnostima zavaljenima pred crno-bijelim televizorima.
Nakon više od šezdeset godina peći su se ugasile i radnika više nema. Posljednjih devetstotinjak je dobilo otkaz u prosincu, kada je američka tvrtka CMC odlučila zatvoriti proizvodnju u Sisku. Iako su uložili 200 milijuna dolara u modernizaciju proizvodnje, zaključili su da im se posao ne isplati. Ako ništa, makar radnicima nisu ostali dužni, kako to obično biva kada se zatvore tvornice. Isplaćene su im sve plaće, božićnice i ponuđene otpremnine. Tako je završila priča o nekadašnjem sisačkom industrijskom divu koji je omogućavao radnicima da žive u blagostanju kakvo radničkoj klasi danas može biti samo dio sjećanja ili snova. Zbog Željezare je u njenoj neposrednoj blizini niknuo cijeli grad – radničko naselje Caprag. Radnici su dobivali stanove u solidnim stambenim zgradama, okruženima parkovima i šumom.
Sama je Željezara niknula usred hrastove šume. Iz svojih su toplih stanova, koje je opskrbljivala toplana u sklopu Željezare pa su im režije bile niske, odlazili na neke od brojnih sportskih terena u naselju. Na raspolaganju su imali igrališta za odbojku, tenis, košarku, rukomet, kuglanu i nogometni teren s atletskom stazom. Pored nogometnog terena kluba Metalac bila je restauracija istog naziva, središte društvenog života Capraga. Na toj je terasi nastupala Lepa Brena, Miroslav Ilić i mnoge druge jugoslavenske zvijezde, dok su radnici ostavljali plaće na šanku. U blizini je bio izgrađen i prvi sisački bazen, olimpijske veličine. Kao i većinu objekata za rekreaciju, bazen su gradili sami radnici nakon što bi se vratili s posla. Ukupno je na radnim akcijama u Capragu utrošeno i do 50 tisuća radnih sati godišnje. Danas je bazen, kao i neki drugi sportski tereni, privatiziran i godinama već zatvoren propada. Velika je pažnja poklanjana „aktivnom korištenju radne pauze u krugu poduzeća“, kako stoji u vrlo zanimljivoj monografiji o Željezari, koju je u nekoliko izdanja objavio Metalurški kombinat Željezare Sisak. Tako je u okviru same Željezare bilo čak 18 igrališta za odbojku, tri za rukomet, dva boćališta, 11 streljana i 20 kuglana. Možete zamisliti da se danas radnici za vrijeme pauze, ako je uopće imaju, razbježe po sportskim terenima koje su im izgradili poslodavci.
Sve je počelo još prije Drugog svjetskog rata kada je poduzetni inženjer Miroslav Tomac zaključio da je položaj Siska idealan za metaluršku industriju. U predratnoj Europi je rasla potražnja čelika, a okolica Siska bila je poznata po nalazištima željezne rudače, koja se iskopavala još od predrimskog doba. K tome, Sisak nije bio daleko od najvećih potrošača sirovog željeza u Hrvatskoj i Sloveniji, a i jeftina radna snaga se mogla naći u blizini – uglavnom na Baniji i u Bosanskoj krajini. Tomac je našao investitora i 1939. je svečano potpaljena visoka peć napravljena po njegovim nacrtima u novoosnovanoj Talionici Caprag, nekih pet kilometara od Siska. Bio je to prvi industrijski metalurški pogon na teritoriju današnje Hrvatske. Talionica je nakon rata privatizirana i 1947., kada je već imala 500 radnika, preimenovana je u Željezaru Sisak. U narednih deset godina se izgrađivala i širila, proizvodila je sirovo željezo, sirovi čelik i bešavne cijevi, po kojima je bila poznata. Od Talijana je kao dio ratne reparacije dobila valjaonicu za bešavne cijevi, kaže Fleka. Njihove željezne konstrukcije su ugrađene u splitski stadion na Poljudu, Cibonin toranj pa i one skele što su godinama bile na zagrebačkoj Katedrali. Bila je to treća po veličini željezara u Jugoslaviji – iza Zenice i Jesenice.
No s rastom broja radnika, koji je već premašivao pet tisuća, pojavio se problem stanovanja i kvalitete života. Mnogi od njih, pridošli uglavnom iz Bosne, živjeli su s obiteljima u barakama na području koje je imalo samo jedan mali prehrambeni dućan. Prioritet je bio da se dovrši izgradnja Željezare, a tek onda pobrine za radnike. Izgradnja se intenzivirala šezdesetih godina, kada se gradilo i po stotinu stanova godišnje. Bile su to zgrade za samce, ali i dvosobni i trosobni stanovi, kao i obiteljske kuće s dva stana u kojima su živjeli stručni kadrovi, i ta se ulica zove Inžinjersko naselje.
Caprag je dobio robnu kuću, vrtić, školu, poštu, knjižnicu, dom zdravlja, sportske terene i sve drugo što je radnicima bilo potrebno. „Sirotinja bi se iskrcala na sisačkom željezničkom kolodvoru s jednim kuferom u ruci i sve bi dobili u Željezari. Imali su dobre stanove, pristojne plaće, hranili se u tvornici, a i režijski troškovi su im bili mali. Nisu razmišljali o podmirivanju osnovnih potreba, nego o tome hoće li kupiti novi namještaj ili auto. Kada bi željezarci dobili plaće, u gradskim dućanima je bila takva gužva da smo ih izbjegavali tih dana. Mnogi su si priuštili i vikendice na moru“, prepričava Fleka. A i ako ne bi imali vikendicu, mogli su ići u neko od ljetnih odmarališta Željezare.
Danas tu živi oko deset tisuća ljudi, uglavnom umirovljenici. Naselje je još uvijek u dobrom stanju, mada su sportski tereni i parkovi zapušteni. Jednako kao i javne skulpture, kojih ima neobično puno – oko tridesetak skulptura je „razasuto“ po naselju i industrijskim pogonima. Razlog tome je nekadašnja umjetnička kolonija koja se od 1971. pa do 1990. održava u sklopu Željezare. Kroz koloniju je ukupno prošlo dvjesto umjetnika, među kojima su bili Ivan Kožarić, Dušan Džamonja, Ratko Petrić, Peruško Bogdanić i Milena Lah. Realiziralo se više od dvije tisuće djela u raznim medijima.
Stručna komisija je dvaput godišnje birala umjetnike koji su dolazili u Caprag i tamo bi tijekom dvadeset dana radili. Bila je to socijalistička varijanta današnjih rezidencijalnih programa za umjetnike. U Capragu su umjetnici surađivali sa željezarcima, odnosno radnici u kulturi s radnicima u proizvodnji, s ciljem da željezarci ne budu objekti, već subjekti kulturne politike, kako je to definirao Odjel za kulturu unutar Željezare.
Sisački umjetnik Marijan Crtalić koji se podrobno bavio tom tematikom u sklopu izložbe ”Nevidljivi Sisak: Fenomen Željezara”, za koju je i nagrađen, kaže da je “jedan od ciljeva kolonije bio ukazivanje pažnje radnicima na proizvodni proces kao potencijalni kreativni čin”. Umjetnici su surađivali s grupama radnika zaduženima za tehničku realizaciju njihovih kreacija, kaže Crtalić. Kolonija je utjecala i na osnivanje radničkih likovnih amaterskih grupa. Željezara je od umjetnika otkupljivala radove i potom ih postavljala u javne prostore ako se radio o skulpturama ili ih je darivala radnicima kao nagrade za postignuća. Kada se odvozi krupni otpad u Capragu, još uvijek se zna naći vrijednih umjetnina, kaže Fleka. Nisu svi bili oduševljeni umjetninama koje su nastajale u sklopu kolonije pa su tako neki prigovarali da su skulpture previše nalik na strojeve i proizvode metalurške industrije, odnosno da nema velike razlike između te umjetnosti i onog što proizvode radnici Željezare. Kako bilo, u parku se može vidjeti izvrsna „Kardeljeva zvijezda“ Dušana Džamonje, zapuštena kao i druge skulpture u Capragu. Neke su skulpture u međuvremenu nestale, vjerojatno su se vratile tamo odakle su nastale – u talionice željeza.
Crtalićeva je izložba, kojom je dokumentirao skulpture u Capragu, potakla konzervatorski zavod da ih uvede u popis kulturne baštine.
Nekoć su se građani Siska žalili da je grad zapušten, dok se u njihovom susjedstvu razvija „najmodernije naselje“, kako su pisali u omladinskom partijskom listu. Danas su i Sisak i njegovo predgrađe Caprag zapušteni. U Sisku su stari, davno napušteni industrijski kompleksi s početka 20. stoljeća urušeni, a Capragom ljudi u kolicima iz šoping centara skupljaju staro željezo.
Sisački filmaš Goran Dević radi na dokumentarnom filmu o Željezari Sisak, svojevrsnoj odi radu u tom pogonu. Film je sniman prije nego što se Željezara ugasila, a sadrži i dosta arhivskog materijala.
Uskoro bi trebao izaći vani. Pogledajte trailer filma:
