Ušli smo u zgradu u Strossmayerovoj ulici u Osijeku i razgovarali sa susjedima brutalno ubijene Ljerke S. M.. Slušali su je kako s balkona vrišti: „Upomoć, zovite policiju, ubit će me!“
Novinske vijesti razlikovale su se u detaljima, ali su sve sadržavale sljedeće podatke: u srijedu, 7, studenog 2012., u poslijepodnevnim satima Ljerku S. M. (36) nožem je ubio bivši suprug Petar M. (46) u stanu u stambenoj zgradi u Strossmayerovoj ulici u Osijeku. Susjedi nisu reagirali iako su čuli vriskove i buku.
Uputili smo se u Osijek kako bismo provjerili što se dogodilo. Ne u stanu gdje se odvilo ubojstvo, istraga je ionako još u tijeku, već u susjedstvu: jesu li čuli što se događalo, ako jesu, što su čuli, jesu li mogli znati da je njihovoj susjedi život ugrožen, jesu li uopće mogli išta čuti? Što su napravili?
Kada smo u subotu, 10. studenog, došli pred četverokatnicu u Strossmayerovoj ulici na broju 127, u kojoj je ubijena Ljerka S. M., zatekli smo dvoje ljudi na balkonima. Bilo je oko 15h, pola sata ranije nego što je u srijedu ubijena Ljerka S. M i baš u vrijeme njenog pokopa na groblju u Čepinu. Na ulaznim vratima je bila osmrtnica Ljerki S. M. u kojoj se navodi da za njom tuguju kći, sin, mama, tata, sestra, braća, baka i ostala rodbina. Dan je bio topao, kao i ta srijeda, može biti da su i onda prozori bili otvoreni. Ulaz ima 16 stanova, osam ih je balkonima okrenuto prema unutrašnjoj strani ulice. Kao i balkoni osam stanova susjednog ulaza iste zgrade. U jednom od stanova, na zadnjem, četvrtom katu, posljednja je dva mjeseca živjela Ljerka S. M. s dvoje djece školskog uzrasta. Prije tri godine se rastavila od supruga s kojim ima djecu. Njezini roditelji su novinarima izjavili da nisu bili u svađi, da su se dogovarali oko djece i da su radili u istoj tvrtki. No nekoliko dana prije nego što će je ubiti, bivši suprug je Ljerki prijetio SMS porukama jer je doznao da ima novog partnera. Te je srijede došao u njezin stan. Desetak minuta je trajala borba i glasno zapomaganje, dok je nije nožem usmrtio. Policiju je zvala žena koja živi nekoliko zgrada dalje. Taman je dolazila kući, parkirala je auto pred zgradom u kojoj je živjela Ljerka i čula zapomaganje. Tu energičnu gospođu u pedesetim godinama kucanjem na vrata stana prekinuli smo u čitanju „Čuda u Poskokovoj Dragi“ Ante Tomića“. Bila je vidno uzbuđena zbog onog čemu je svjedočila, rekla je da je pod stresom, da ne razgovara s novinarima, ali ipak nas je primila pod uvjetom da joj ne spominjemo ime, jer se ne želi izlagati i ne smatra da je napravila išta više od onoga što je njena građanska dužnost. Dodala je da joj je žao što nije išla do Ljerkinog stana i razbila vrata „pa makar i ona sama nastradala“. Čim je izašla iz auta, vidjela je Ljerku S. M. na balkonu. Nije je poznavala. Ljerka je leđima bila pritisnuta na balkonsku ogradu stana na četvrtom katu dok joj je muškarac ruku zabijao tijelo. Tada nije znala da je imao nož, mislila je da je tuče. Ljerka je više puta povikala: “Upomoć, zovite policiju, ubit će me!“ Bilo je to „bolno glasno“, kaže. Sigurna je da je vidjela barem desetak ljudi kako s balkona i prozora te i okolnih zgrada gledaju što se događa. Jedna je žena na balkonu vješala rublje. Dvaput je pitala je li netko zvao policiju. Nitko joj nije odgovorio. „Danas tuku nju, a sutra će vaše kćeri i djecu i nitko neće pomoći, jeste li vi normalni“, povikala je. Netko joj je dobacio da se „ne petlja“ i da ide kući. Sama je išla zvati policiju s mobitela, ali je par puta pogriješila broj, „jer stalno mijenjaju te brojeve“. Pitala je ljude koji je broj policije i netko joj je s balkona doviknuo da zove 192. Ljerku je bivši suprug u međuvremenu uvukao u stan, čulo se vrištanje, zapomaganje i lomljava, „kao da se jako puno stakla skršilo“. Ljerkin glas je bio sve tiši. U 15. 37 je dobila policiju koja je došla za nekoliko minuta. Tada se više ništa nije čulo iz Ljerkina stana.
Gospođa s drugog kata, koju smo zatekli na balkonu, u to je vrijeme bila kući. Kaže da je spavala i da ništa nije čula, da je izolacija u zgradi odlična. Mladi čovjek koji živi u stanu do njenog na drugom katu potvrđuje nam da kroz zidove ništa ne prolazi i kao primjer navodi da ta susjeda ne čuje čak ni njegovo malo dijete kada plače, a zna „vrištati iz petnih žila“. I on je bio kući u vrijeme ubojstva, kaže da nije ništa čuo iako je baš tada izašao na balkon „baciti pelene“. Uto i susjed s prvog kata izlazi na balkon i kaže nam da je i on bio u vrijeme ubojstva kući, ali je također spavao. „Spavao sam i pod granatiranjem, imam čvrst san, ništa me ne može probuditi“, kaže. No on ne misli da je izolacija zgrade građene krajem šezdesetih godina dobra i kaže da čuje ne samo plač onog istog malog djeteta u stanu na katu poviše, nego i kada netko od susjeda ide na zahod. „Po danu ovdje zna biti buka, čuje se i tramvaj. Da se tako nešto dogodilo noću, lakše bi se čulo“, dodaje. To naselje u širem centru grada zapravo je mirno, tvore ga niske višestambene zgrade koje su rađene mahom za nekadašnje radnike osječke tvornice žigica, tzv. Šibicare. Zvuk tramvaja tek prigušeno dopire s vanjske Strossmayerove ulice.
U stanu na trećem katu, točno ispod onog u kome je ubijena Ljerka, našli smo mladi par, koji je spremno razgovarao s nama. Podstanari su, žive tu godinu dana i kažu da su se naslušali svega u zgradi pa i obiteljskog nasilja i da je policija već dolazila zbog nekih drugih stanara. „Čovjek u ovoj zgradi postane imun na takve stvari“, kaže mlada djevojka. Tu srijedu ona je bila sama u stanu. Razgovarala je telefonom s majkom i čula je kroz zidove kako Ljerka viče „Upomoć, upomoć“, a potom i strašnu buku, „kao da je pao veliki ormar“. Rekla je mami: „Imam osjećaj da će netko nekog ubiti.“ Nije izašla na balkon i nije pozvala policiju, ali kaže da bi to učinila da nije već bila na telefonu, mada bi je bilo strah prijaviti nasilje jer „što ako policija pusti nasilnika, a on sazna da je ona zvala policiju?“ Pitam ih je li moguće da drugi susjedi ništa nisu čuli. „Sve se čuje u ovoj zgradi, pa pokucajte po zidovima“, kaže mladić. Zidovi zvuče šuplje, kao da su od kartona.
Pred zgradom nam prilazi stanar iz ulaza do onog u kojem je Ljerka ubijena. Ogorčen je što se piše da susjedi nisu reagirali i kaže da to nije istina i da su i drugi zvali policiju, a ne samo ta jedna žena. Kaže da je i on čuo Ljerku kako zove upomoć. Susjedi koje smo zatekli na prozorima zgrade preko puta Ljerkine kažu da nisu ništa čuli i da u toj zgradi ima puno podstanara, da više ne znaju tko tu živi ni kakvi su odnosi među tim ljudima. „Možda su se posvađali, možda tako funkcioniraju, tko će to znati?“, kažu.
Kada je policija došla, oko pola sata su čekali vlasnika stana da bi mogli ući. „Policija zakonski ne može ući u stan bez naloga. Da su se čuli povici upomoć ili da je netko posvjedočio što se prethodno događalo, policija bi mogla nasilno ući u stan, ali u stanu je bila tišina, a nitko od svjedoka nije policajcima rekao što se događalo tako da nije bio osnove za nasilni ulazak“, kaže nam Marko Ćaleta, glasnogovornik PU osječko-baranjske, i objašnjava da telefonska prijava nije dovoljna jer ne može policija na svaki telefonski poziv provaljivati u stanove. Kada su konačno ušli, u stanu su zatekli mrtvu Ljerku i ozlijeđenog njenog bivšeg supruga, koji je izvan životne opasnosti. Prvi poziv koji je policija zaprimila bio je onaj u 15.37, gospođe koja se tu slučajno zatekla. Drugih poziva nije bilo.
Tekst je izvorno objavljen u Jutarnjem listu.