Italija zabranjuje pomagati osobama koje su ilegalno ušle u zemlju, ali Nawal Soufi u Cataniji na Siciliji radi upravo to. Svaki dan svjesno preuzima rizik. Dolazi na kolodvor znajući da se tu motaju izbjeglice iz Sirije i drugih zemalja Bliskog Istoka pogođenih ratovima, koje planiraju ići dalje. S njezinim brojem telefona ljudi kreću u malim drvenim barkama preko Sredozemnog mora. Otela je “posao” onima koji zarađuju na tuđoj nesreći.
Tekst i fotografije: Barbara Matejčić
Žgoljava, izdužena, mlada cura, tamne kose, izražajnog nosa. Brzo govori. Oči joj sjaje. Pred njom na stolu su dva mobitela. Neprekidno se izmjenjuju zvonjava i signali poruka. Javlja se, razgovara na arapskom. Po tonu prepoznajete da se nešto događa. Prekida razgovor i zove drugi broj. Govori na talijanskome. Objašnjava centru za pomoć na moru u Rimu gdje se nalazi brod koji se pokvario negdje u Libijskom moru, na putu prema Italiji. Još šest sati ranije su tražili pomoć. I onda su nazvali nju. Prestrašeni ljudi ostavljeni na brodu koji pluta morem znali su da će im ona pomoći.
Nawal Soufi ima 27 godina, studira međunarodne odnose u Cataniji na Siciliji i dane provodi na željezničkom kolodvoru. Već preko godinu dana svakoga dana tu pronalazi sirijske izbjeglice koji su došli do Sicilije morem i idu dalje. Stoji na kolodvoru i prilazi izbjeglicama. Mnogi se ne čude što to mlado stvorenje hoće, znaju već za Nawal, glas o njoj su izbjeglice proširile među onima koji se tek upuštaju u zbjeg. Znaju da će im pomoći da se snađu dok su u Cataniji, dati im odjeću i hranu, odvesti ih da promijene novac, kupiti im karte za dalje, javiti rodbini da su na sigurnome. Tako sprečava da ne dođu u ruke krijumčarima ljudima i raznim drugim prevarantima koji bi im i najmanju uslugu debelo naplatili. Nawal, dakako, ne uzima nikakav novac za svoju pomoć. Ona to radi zato što “osjeća da mora”.
“Ljudi zovu s mora, viču u panici, a ona ih zna smiriti, uputiti ih kako da što sigurnije dočekaju pomoć, zabilježiti njihovu poziciju…” Nawal Soufi i Agata Ronsivalle.
U ljetnim mjesecima dnevno zna biti i po 250 do 300 ljudi kojima treba pomoć, prepričava nam Agata Ronsivalle, Nawalina suradnica-pomagačica, i pokazuje nam fotografije na kojima Nawal s klupe na željezničkom kolodvoru daje savjete ljudima naguranim oko nje. Pred put su, glava uperenih u tu mladu djevojku. Agata lista dalje po fotografijama u mobitelu. Žena koju su u Egiptu zlostavljali krijumčari i pretukli joj kći. I one sretnije, koje su im slali ljudi kada su došli na željeno mjesto. Javljaju im se iz Švedske, Njemačke, Austrije, zahvaljuju im. Kažu im da će djecu nazvati po njima. Nawal i Agata su njihov caritas i unhcr u gradu u kojem nitko organizirano ne brine za izbjeglice.
Nawal je još kao tinejdžerica počela pomagati beskućnicima i izbjeglicama preko raznih organizacija. Rođena je u brojnoj marokanskoj obitelji koja se, kada je imala samo 26 dana, doselila na Siciliju. Iako je cijeli život u Italiji, Nawal još uvijek nema talijansko državljanstvo. Nikako ne može ostvariti minimalni godišnji dohodak koji je uvjet za državljanstvo. Studira, povremeno radi na sudu kao prevoditeljica za arapski jezik i većinu svog vremena volontira. Prvo ju je impresioniralo Arapsko proljeće i jedinstvo ljudi, a onda ju je zgranula represija u Siriji. “Sirija je holokaust moje generacije”, kaže Nawal prepričavajući nam kako je došlo do toga da Sirijcima bude glavna “osoba za vezu” na Siciliji.
Prije godinu i pol dana je odlučila nešto napraviti. Saznala je da je međunarodna pomoć u Siriji nedostatna i da ljudima nedostaje lijekova te je prikupila donacije i poslala kamion u grad Homs. A onda je i sama otišla u Siriju. Tamo joj je postalo jasno da s tom pomoći njezina “misija” nije gotova, a i da nema smisla da riskira život u Siriji kada je na Siciliji, gdje živi, potrebnija izbjeglicama koje uspiju doći morem.
“U lipnju 2013. godine Sirija je došla ovdje i nije bilo nužno da ja budem tamo. Onda se u kolovozu te godine šestero ljudi koji su uspjeli brodom doći do Catanije, utopilo. Brod je došao vrlo blizu plaže, nasukao se na pijesak i ljudi su izašli, ali je nakon te sprudi more bilo dublje i utopili su se. Poslije se ustanovilo da je jedan od njih već četiri puta bio deportiran iz Italije. Preživjele s tog broda su smjestili u jednu školu u kojoj su ih loše tretirali i ženama su prisilno skidali velove zbog identifikacije. Uspjeli su poslije pobjeći iz te škole, a ja sam im pomagala. Tada sam se prvi put direktno angažirala”, objašnjava.
Nije se htjela priključiti ni jednoj organizaciji niti osnovati svoju, dijelom zato što nije zadovoljna efikasnošću organizacija, a i zbog toga što je njezina pomoć na rubu zakona pa tako, terenski kako radi, ne bi mogla pomagati unutar nekog sustava. Naime, zabranjeno je pomagati osobama koje su ilegalno ušle u zemlju. Nawal je svjesno preuzela rizik kada je počela dolaziti na kolodvor znajući da se tu motaju izbjeglice koje planiraju ići dalje. I preuzima ga svaki dan pomažući ljudima kojima je pomoć potrebna, ali im se ne bi smjela pružiti. K tome, otela je “posao” onima koji zarađuju na tuđoj nesreći pa je i zbog toga dobivala prijetnje. “Za mene je nepružanje pomoći nemar prema onima koji su u nevolji. Jednako kao što bi bilo da ne pomognem nekome u prometnoj nesreći. Ne želim tražiti ni od koga dozvolu da pomažem ako to želim. Ali voljela bih da u Cataniji postoji prihvatni centar za izbjeglice, a ne da mi moramo obavljati taj posao “, kaže.
Agata, tridesetogodišnja profesorica talijanskoga koja podučava talijanski imigrante u okolici Catanije, pridružila se Nawal prije godinu dana nakon što ju je upoznala volontirajući u Caritasu. “Došla je tamo sa sirijskom zastavom i odmah sam se zaljubila u njezinu energiju. U početku sam pomagala nekoliko dana u tjednu, a onda se to pretvorilo u svakodnevicu, ne znam ni sama kako”, smije se Agata. Zapravo je konstantno umorna, ali ne može prestati pomagati. Kaže da se zahvaljujući tome makar osjeća kao ljudsko biće. Dok razgovaramo, Nawal je stalno na telefonima, a s nama u turskom fast-foodu Ali Baba sjedi mladi Sirijac koji planira u Milano, pa dalje za Njemačku gdje su mu stričevi. Nawal i Aagata su ga srele tu, na kolodvoru. Jedan od brojnih kojima su olakšale nastavak puta. Tu su znale nalaziti ljude u od puta prljavoj odjeći, bez cipela, gladne. Uspostavile su svoju malu mrežu pa skladište odjeću u obližnjim prostorijama autobusne tvrtke, a roditelji im znaju pripremiti hranu koju dijele izbjeglicama. Jednom su usred gužve zaboravile na 100 jaja koje je Nawalina mama skuhala. Kako se vijest o njima proširila, tako su počele dobivati i privatne donacije koje im omogućavaju da kupe što je potrebno onima koji su bez novaca.
Nawal je pokrenula facebook stranicu Nawal SyriaHorra SOS (Nawal Slobodna Sirija SOS) preko koje komunicira s izbjeglicama. Njezin broj je već postao standardan u opremi za preživljavanje mnogima koji kreću na neizvjestan put prema Europi. U to smo se uvjerili tri dana nakon što smo se upoznali, kada smo u teretnoj luci grada Auguste dočekali talijanski mornarički brod koji je dovezao 497 muškaraca, žena i djece čiji je brod ostao bez goriva u libijskom moru. Nawal nas je zamolila da pronađemo među njima Sirijce i uputimo ih na nju, te da fotografiramo one koji to žele kako bi mogla na svojoj stranici objaviti fotografije da bi njihove obitelji znale da su sigurno stigli. Među njima je bilo 210 Sirijaca, uglavnom obitelji s djecom. Nismo im ni uspjeli dovršiti rečenicu da u Cataniji postoji djevojka koja… “Nawal! Pa ona nas je spasila! Nju smo zvali kada je brod stao, a onda je ona dalje tražila pomoć. Znamo mi za Nawal. Pozdravite je! Javit ćemo joj se.”
Ljudi koji su prvi put došli na europskom tlo, u zemlju u kojoj možda nikoga nemaju, znaju da se mogu osloniti na nekoga. “Svaki je poziv traumatičan. Ljudi zovu s mora, viču u panici, a ona ih zna smiriti, uputiti ih kako da što sigurnije dočekaju pomoć, zabilježiti njihovu što točniju poziciju na moru i javiti centru u Rimu. Nekada i obalna straža zove Nawal jer ona ima bolje informacije od njih, u direktnoj je komunikaciji s izbjeglicama”, prepričava Agata. A nekada se zna dogoditi i da niječu da ima dobre informacije kako bi odugovlačili s pomoći. Nakon što smo otišle sa Sicilije, talijanska novinarka Raffaella Cosentino i ja čujemo da se Nawal angažirala oko imigranata koji su tih dana u centrima protestirali jer ih prisiljavaju da daju otiske prstiju, a za njih to znači da ne bi mogli u nekoj drugoj EU zemlji tražiti azil, već samo u Italiji. Brinemo se hoće li Nawal početi ozbiljno smetati nekome, ta mlada cura s čijim brojem telefona ljudi kreću u malim drvenim barkama preko Sredozemnog mora.
Tekst je izvorno objavljen na H-alteru