Barbara Matejčić nagrađivana je slobodna novinarka i urednica fokusirana na društvene teme i ljudska prava, a njezinih šest priča objavljenih u knjizi ”Kako ste?” uranja duboko u živote drugih, poniženih, obespravljenih, takozvanih građana drugog reda.
Autor: Melisa Skender
Tekst je izvorno objavljen na portalu Hrvatskog novinarskog društva
U knjizi koja je tiskana u izdanju Zaklade Heinrich Böll, osim priče ”Živila pička”, već objavljene u književnom časopisu Sarajevske sveske, izišlo je pet novih priča kroz koje upoznajemo Ivanu, četrdesetogodišnjakinju koja se vratila u Šarić Strugu nakon prometne nesreće u kojoj je ostala nepokretna od vrata naniže, Jadranku koja od 18. godine živi s dijagnozom šizofrenije, romsku tinejdžericu koja iz geta u kojem se rodila seli u učenički dom u obližnjem mjestu gdje je upisala srednju školu, Branimira, pasioniranog ljubitelja filmova koji je oslijepio sa 17 godina i osječku obitelj čiji je suprug i otac ubijen u Osijeku 1991. samo zato što je bio Srbin i nije napustio grad u kojem je Branimir Glavaš bio jedini zakon.
Priče u ime drugih
Junaci ovih priča ne progovaraju u ime drugih s kojima dijele karakteristiku kojom su znatno obilježeni, napominje autorica u predgovoru. Njezinih šest priča zapravo su odgovor na pitanje iz naslova. ”Što znači živjeti s psihičkom bolešću, koje sve prepreke mora nadići romsko dijete da bi se školovalo, što prolazi kroz glavu osobi kojoj je čitavo tijelo nepomično, kako preživljavaju obitelji s teškom stigmom nepoželjne nacionalnosti, s kakvim strahovima se bude mlade žene ugnjetavane zbog toga što vole žene?”, pitanja su na koja Barbara Matejčić traži odgovore portretirajući ljude koji su joj dozvolili da uđe u njihove živote, upozna ih i vremenom stekne njihovo povjerenje. Time daje autentičnu sliku njihovih života koja tjera čitatelja da se suoči s vlastitim predrasudama, a na kraju čitanja obraća mu se i naslovom: kako ste? ‘Kako ste’ može biti i referenca na svakodnevno pitanje koje najčešće postavljamo uz pozdrav, i na ono vrijeme i pozornost koju ćemo posvetiti odgovoru. Vrijeme je luksuz većini novinara u današnjim redakcijama gdje se informacije roje brzinom koja često ne ostavlja prostora za previše detalja. Narativno novinarstvo se također drži osnovne forme pet pitanja, ali ”tko” postaje lik u priči, ”gdje” – scenografija, ”kada” – protok vremena, ”što” – zaplet, a ”kako” i ”zašto” – proces kojim saznajemo kompleksne stvari o drugima i sebi, navedeno je u materijalima koji predstavljaju knjigu. “Narativno novinarstvo, literarno novinarstvo, kreativno novinarstvo ili novo novinarstvo, kako ga je označio kultni američki novinar Tom Wolfe u istoimenoj knjizi iz 1973. – neki su od termina pod koje se najčešće podvode duži tekstovi koji poštuju novinarske standarde: točnost, dokumentiranost, etičnosti i druge, ali se koriste i literarnim tehnikama. Meni je najbliži termin narativno novinarstvo, jer mi literarno kao i kreativno zvuči pretenciozno, a novo nije bilo ni onda kada ga je Wolfe takvim lansirao”, o samoj formi rekla je Barbara Matejčić. Narativno novinarstvo ima jaku tradiciju u Americi gdje je, kaže autorica knjige, i danas vrlo živo, no dobrim dijelom preseljeno u knjige koje na ozbiljnim listama čitanosti često nadmašuju i književnost.
Predrasude o novinarstvu
”U medijima ga je sve manje jer zahtijeva vrijeme, što ga čini skupim, no još uvijek ima magazina čiji novinari rade i pola godine na pojedinoj priči, poput Harper’s Magazinea, The New Yorkera, The Atlantica, Rolling Stonea, ali i nekih manje slavnih izdanja, jer znaju da im to donosi kvalitetu, veže čitateljstvo i daje prednost u odnosu na brzopotrošno novinarstvo. U Hrvatskoj su, naravno, drugačiji uvjeti rada i ja ne znam redakciju koja bi bila spremna pustiti novinara da radi i puno kraće na jednom tekstu, ali sam sigurna da publike ima”, kaže Barbara Matejčić. Njezinih šest upravo objavljenih priča, osim preispitivanja uvriježenih predrasuda koje imamo prema drugima, a koje autorica naziva ”mentalnim okaminama”, preispituje na neki način i predrasude koje postoje o novinarstvu kao potrošnoj robi. Suočena s nepravdom, većina ljudi i danas će se automatizmom pozvati na novinare i medije. Zalaganje za slabije i obespravljene bit je novinarske profesije koja će ostati nepromijenjena bez obzira na sve trendove što ih diktiraju nove tehnologije. Ukoričiti dobro novinarstvo u knjigu jedan je, a na hrvatskom medijskom tržištu izgleda i jedini preostali, način da takvo novinarstvo dođe do svoje publike.