Piše: Siniša Jović
Foto: Boris Kovačev / EPH
Intervju je izvorno objavljen na Slobodnoj Dalmaciji
Narativno-novinarske priče, po rođenju splitske, a po trenutnoj adresi zagrebačke freelance novinarke Barbare Matejčić, svježe ukoričene pod naslovom “Kako ste?”, mogle bi vam, ako se usudite izići iz zone komfora i posegnuti za njima, odškrinuti vrata u živote “onih drugih”, a možda čak i izmamiti pokoju suzu.
Razlog vjerojatno leži u činjenici što Barbara o njima ne progovara senzacionalistički, crnokronikaški ili bigbrotherovski, kako smo navikli u medijima, nego o ljudskim sudbinama obilježenim problematičnim pripadanjem, primjerice, “krivoj” nacionalnosti ili spolnoj orijentaciji, prilazi nenametljivo, toplo, s razumijevanjem, a ipak lišena svake nepotrebne patetike. Stoga, ako ste se ikada zapitali kako je u Hrvatskoj živjeti u koži onih “obilježenih”, uzmite njezinu knjigu u ruke, a mi vam obećavamo – nećete požaliti.
Što vas je motiviralo da napišete ovu zbirku priča i kako ste sebi definirali tko bi danas bili ti neki “drugi” u našem društvu? Koja zajednička nit, po vašemu mišljenju, spaja te ljude, a istodobno ih odvaja od ostatka društva?
Novinarski se bavim različitim nepovlaštenim pozicijama unutar društva, onima koji utjelovljuju “goli život” lišen političke vrijednosti i potisnut na marginu, ali mi knjiga nije bila u planu. Onda mi je prije nekoliko godina urednik u jednoj zagrebačkoj izdavačkoj kući ponudio da objavi izbor iz mojih već objavljenih tekstova. Nije mi se činilo da ima smisla zatrpavati tržište još jednom knjigom, ali mi je tada sinulo da bi to mogla biti prilika da napišem nove tekstove onako kako bih htjela, a koji će koncepcijski moći funkcionirati kao cjelina.
Htjela sam da knjiga bude neka vrsta kompendija o životu “drugih”, koji će istodobno pružiti pomalo voajerski pogled u njihovu intimu, razobličiti odnos društva i sustava prema “slabijima”, ali i podmetnuti ogledalo čitateljima kojim će, možda, u sebi iščeprkati predrasude i stereotipe i pokušati ih zamijeniti razumijevanjem i otvorenošću. Znala sam da bi knjiga trebala sadržavati one prema kojima hrvatski građani imaju najveću socijalnu distanciju, a to su Romi, Srbi i gay ljudi, što potvrđuju i istraživanja.
Tome sam pridodala i psihičku bolest, jer je jako stigmatizirana, te tjelesni invaliditet, prema kojemu postoji nešto drukčija vrsta društvenog odnosa, ali ipak uključuje zazor. Konkretno, u knjizi pišem o Neretvanki koja je u prometnoj nesreći ostala sasvim nepokretna, o mladoj ženi koja dugi niz godina boluje od shizofrenije, o Zagrepčaninu, koji je u 17. godini oslijepio od nasljedne bolesti za koju nije ni znao da je ima, o romskoj tinejdžerici koja je odrasla u siromaštvu unutar romskog naselja i obrazovanjem se pokušava iz toga izvući, o obitelji u Osijeku čiji je suprug i otac kao civil, hrvatski građanin srpske nacionalnosti, odveden s kućnog praga i ubijen, te o mladim lezbijkama u Splitu koje nailaze na osude te na koncu budu pretučene.
Dakle, teme su sasvim različite, ali ih spajaju iskustva predrasuda, stereotipa, nepravde, omalovažavanja, diskriminacije. A u pozadini diskriminacije je isti mehanizam o kojoj god osnovi da je riječ. Koliko god da je u knjizi obuhvaćena jedna od slika suvremene Hrvatske, zapravo su te iste “skupine” bile one koje je nacizam odredio kao “degenerativni faktor” i najprije su im zakonski ograničena prava, onda su sterilizirani i na kraju ubijeni. Osoblje koje je vježbalo u eutanazijskim institutima na osobama s nasljednim i psihičkim bolestima prešlo je u koncentracijske logore kada su proširene kategorije “života koji nisu dostojni da se žive”.
Govoreći, pišući ili izvještavajući o diskriminiranim građanima, iako ponekad i s najboljim namjerama, autorima se zna dogoditi da možda i nesvjesno podgrijavaju identitet “žrtve”. Ljudi o kojima ste vi pisali, pak, više ili manje jasno daju naslutiti kako su umorni od toga da budu vječne žrtve i kako vjeruju u pomicanje prostora slobode i mogućnosti za bolji život.
Meni se čini da je zapravo zabranjeno javno patiti. Možemo slušati o slijepim osobama koje trče maraton, o teško bolesnim ljudima koji imaju komičarske nastupe na temu svoje bolesti, o siromašnima koji su se vlastitim trudom obogatili, ali isključujemo iz javnosti “nesretnike” koji nisu iznimni, borbeni, optimistični. Oni nam kvare dobro raspoloženje.
Nepristojno je biti žrtva, morate stalno potvrđivati da je sreća moguća bez obzira na okolnosti i da život pobjeđuje čak i kada ste na samrtnoj postelji. Ljudima o kojima pišem nesreća je sastavni dio života, naučili su živjeti s njom tako što su je priznali, a ne ignorirali, i to ih čini slobodnima. Neki se možda i više trude upravo da bi bili uklopljeniji, prihvaćeniji, neki su borbeniji, snažniji, jer su takvi karakteri, ali nisu u knjizi po tom ključu.
Iako ste obuhvatili ljude s vrlo različitim životnim pričama, zanimljivo mi je bilo primijetiti da se gotovo od početka do kraja knjige, kao jedan od problematičnih lajtmotiva, pojavljuje zdravstveni sustav od kojega biste, možda zbog prirode posla, očekivali najviše empatije.
Prije dva dana bila sam na promociji knjige u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama, gdje dolaze ljudi s teškim ozljedama, oni koji su ostali nepokretni i pokušavaju se fizički i psihički pokrpati. Ravnatelj je govorio o slaboj podršci sustava, o kočenju razvoja “odozgo”, o slabim financijskim uvjetima. I to sve stoji. Bolnice generiraju gubitke jer imaju veće realne troškove nego što im ih HZZO pokriva, na puno mjesta nedostaje stručnog osoblja, novac se stalno reže…
No pacijenti se nisu žalili na prastare sprave za vježbanje, na oronule prostorije, pa ni na to što ih, dok se tuširaju, samo zavjesa dijeli od onoga tko pokraj njih sjedi na zahodu. Najviše im smeta odnos prema njima, to što osobu koja ne može pomaknuti ni ruke ni noge neke sestre neće počešati kada je svrbi lice, što ih ismijavaju ako se raspituju za naprednije metode liječenja i pitaju ih “je li se to ti nadaš da ćeš prohodati”, što im ne daju dovoljno informacija.
Problem zdravstva je, naravno, kompleksan, i vjerojatno je naša najvažnija bitka sada da ga zadržimo javnim, što kvalitetnijim i dostupnim svima, te očistimo od korupcije, kojom je premrežen i o čemu sam čula mnoga direktna svjedočanstva. No nije sve na sustavu, ponešto je i na nama samima i odnosu prema onima za koje radimo.
Dok sam čitao ove priče, promislio sam kako bi bile zanimljiv predložak za nastavu, na primjer, građanskog odgoja, pa možda čak i vjeronauka. No, nažalost, iz vaše priče o romskoj djevojčici vidimo da su i škole još uvijek veliki izvor segregacije i diskriminacije. Kako je moguće da kao društvo to činimo i onima najmlađima?
Voljela bih kada bi se na temelju knjige mogli organizirati razgovori, radionice, bilo koja vrsta senzibilizacije u srednjim školama. Donedavno su se djeca s invaliditetom i poteškoćama izdvajala iz redovnog školovanja i getoizirala u specijalnim vrtićima pa specijalnim školama, gdje bi onda dobivala slabije obrazovanje i najčešće se ne bi dalje školovala. Do njihove inkluzije je došlo zahvaljujući upornim roditeljima, a ne otvorenosti škola.
Osim što je to diskriminacijski prema njima, time se ni ostala djeca u okviru obrazovanog sustava nisu baš susretala s nekom različitošću koja bi im, u suprotnome, odmalena bila uobičajena. Ta romska djevojčica jedna je od najboljih učenica u razredu u kojem je jedina Romkinja. Sluša istu muziku kao njezini vršnjaci i isto se odijeva.
Već drugu godinu je sama u klupi jer nitko ne želi s njom sjediti. Od vršnjaka redovito čuje ružno o “Ciganima”. Ona mora biti superdijete da tako izolirana i ponižavana dođe do kraja srednje škole. Nastavnici su prema njoj uglavnom korektni, ali nikome nije palo na pamet da bi se u toj školi, u kojoj ima još romskih učenika, moglo poduzeti nešto da se olakša toj djeci i druge malo osvijesti.
Koliko vam je bilo teško ili lako približiti se tim ljudima? Tko vam je bio najveći izazov u tom smislu?
Uspostavljate odnos kao i inače s ljudima, tu nema neke razlike. S onima čije su priče ušle u knjigu nije bilo teško, ali bilo ih je još. Neki su prvo pristali pa su se onda predomislili jer su procijenili da im je to ipak preveliko razgolićavanje, bilo ih je strah reakcija okoline. S nekima sam započela raditi pa bi se onda izgubili na pola godine, a ja ipak nisam imala godine na raspolaganju.
Neki mi nisu dali uvid u izvore koji potkrepljuju i nadopunjuju njihovu priču pa sam odustala. Veći je izazov bio kako napisati pojedinu priču, prilagoditi ton svakome zasebno, odabrati strukturu, maksimalno poštovati autentičnost, zatomiti sebe i ne razmahati se previše i, kada je pisanje bilo gotovo, proći test pred ljudima koji su se u tome trebali prepoznati.
U zadnje vrijeme ponovno svjedočimo intenziviranju govora mržnje u javnom prostoru, netoleranciji, relativiziranju ljudskih prava, porastu napada na manjine, pa čak i upadanju u stanove… Kako gledate na tu situaciju?
Ako Mariji Lovrić, o kojoj pišem u knjizi, a čiji je muž ubijen kao nevina žrtva ratnog zločina, u trgovačkom centru u Osijeku nepoznati čovjek dobaci glasno: “Četnikušo”, a istodobno onaj, Branimir Glavaš, kojemu je sudski dokazano da je, među ostalima, zapovjedio da njezina muža neovlašteno liše slobode, zatvore, zlostavljaju i na koncu ubiju, postrojava svoju gardu na Markovu trgu i sjedi u Saboru, znači da je nasilje svake vrste normalizirano i da nije samo zločin pojedinca, nego tolerirana društvena praksa.
Onda se takvo stanje pretače u to da, dok gledate vijesti na Dan žena u bolničkom dnevnom boravku, pacijenti naglas psuju i ismijavaju žene iz udruga koje se bore za rodnu ravnopravnost i brinu o ženama žrtvama nasilja, pa potom vijest o zatvaranju granica za izbjeglice poprate najgorim rasističkim komentarima. Kada netrpeljivost tako javno i vulgarno izražavate, ne činite to samo zato što možete, nego zato što ste sigurni da na to imate pravo. Na netrpeljivosti cvjetaju razna tržišta, ponajviše političko.