Piše: Davor Mandić
Tekst je izvorno objavljen u Novom listu
Desi se ponekad knjiga. Takva koja suspendira sve ostalo, koja te natjera da prokopaš, sebe i svijet, koja te suoči sa svim što jesi ili nisi napravio ili pomislio kao čovjek. Knjiga u najboljem smislu te riječi, takva kojoj želiš staviti majuskulu, ali nećeš, jer ona to ne treba, ni po svojem ethosu, ni po impostaciji, a najmanje po svojoj namjeri.Desi se »Kako ste?« autorice Barbare Matejčić, u izdanju fondacije »Heinrich Böll«.
Knjiga je to za koju gotovo znaš kakva će biti i prije nego što je pročitaš. Ovaj tekst sam mogao napisati i prije nego što je konačno došla na red od svih drugih knjiga i poslova koji su imali prednost, nikako mojom željom, nego životnim okolnostima. Mogao sam, kada bi to imalo smisla, ali nema, jer ova knjiga treba baš čitanje.Ona nema premca u našoj maloj bari, ali ne zato što bi bila najbolja, nego zato što se ni sa čim ne može usporediti. To je knjiga napisana u najboljoj maniri narativnog novinarstva, takva koja literarizira stvarnost, ali ne tako da fikcijom kaže više o stvarnosti no što bi to mogla reći stvarnost sama, nego tako da fakciji, činjeničnom stanju, ljudima od krvi i mesa, dade dostojno ruho, onu najbolju moguću formu koja savršeno balansira na ravni empatije i profesionalnosti, uvijek u potrazi za izrazom koji će biti najbolji objektivni korelativ stvarnosti.
Nemojte da vas zbuni ovaj pridjev »objektivni«, to je formula jednog starog pjesnika, koja se uspješno može primijeniti na ovaj tekst, no koji nikako nije objektivan. Kao što to nisu ni pjesme T. S. Eliota. No subjektivnost rođena iz upoznavanja predmeta radnje, da se tako birokratski izrazim, nikada, ni u jednom trenutku ne opterećuje tekst izvještačenom liričnošću, onom koja je prečesto rezultat prejakih emocija i nedovoljne odmaknutosti. Od predmeta radnje, od sebe, od teksta ili aktivističkog htijenja.Ova knjiga je otok. U civilizaciji koje smo dijelom, civilizaciji top-lista, ona se, kako rekoh, nema s čime uspoređivati. Ona zato ne može biti najbolja, jer je jedina. A time nas još nečemu uči. Uči nas poniznosti. Ako hoćete i autorskoj. Svi mi autori, a i ja sam jedan od tih, utapamo se u težnjama između autoterapije i želje za komuniciranjem. Kada prevagne ovo drugo, želimo objaviti. Jer želimo komunicirati. Ali želimo komunicirati u jasnim obrascima: možda ćemo pisati poeziju, objavljivati je, ali nećemo tako do šireg kruga ljudi. Možda ćemo zato zabasati u kratke priče, ali brzo ćemo shvatiti da moramo napisati roman ako stvarno želimo komunicirati. Ako želimo, pak, jezikom djelovati, onda ćemo kruh zarađivati kao novinari. Čak i kad smo dakle i jedno i drugo (a ponekad i treće i četvrto), vrlo dobro znamo kad smo što, ako se urednici ponekad i muče nad našim tekstovima kao doktori koji nakon teške nesreće pokušavaju odvojiti metal od kosti, novinara od pisca.Barbara Matejčić ne uklapa se u tu priču. Nećemo analizirati zašto je to tako, nemamo za to aparat, pa ćemo zato samo konstatirati da je ona jednostavno prevelika novinarka da bi bila spisateljica i prevelika spisateljica da bi bila novinarka.
Knjigu »Kako ste?« mora imati svaka kućna biblioteka. Onako kako su se nekad imali egzistencijalisti, ili novo izdanje bibliotke Hit, tako sada treba u knjižaru i kupiti knjigu. Nema je svugdje, ali do informacije gdje je ima može se doći u nekoliko klikova. Svaka biblioteka mora imati ovu knjigu, ne može se to dovoljno puta ponoviti, pa i ako je sam kupac neće pročitati. Bit će netko u kući kome će jednom zapeti za oko, i za ruku, i koga će naučiti pokoje slovo o ljudskosti.