Siniša Labrović: „Mi glumimo da smo u demokratskoj državi, ali sustav koji je uspostavljen je feudalan. Voljom moćnika su dokinuti svaki kriteriji i ne preostaje vam drugo nego da se osjećate kao kmet. Pa vam onda kao jedina gesta kojom se možete obratiti svom gospodaru ostaje gesta prizivanja njegove milosti. Jer, propisana pravila i instance koje bi trebale odlučivati o stručnosti i kvaliteti na određenom području ne vrijede.“

Piše: Barbara Matejčić

Kada sam dan poslije Praznika rada ujutro nazvala Sinišu Labrovića kako bismo se dogovorili za razgovor, usput sam ga pitala nisam li ga slučajno probudila. Ozbiljnim tonom je rekao da odgovoran umjetnik nikad ne spava. Tako je otprilike s Labrovićem: nekad je teško razlučiti granicu ozbiljnog i neozbiljnog, jer i onda kada se koristi humorom – a to mu dobro ide – osim što to čini potpuno ozbiljan, u tome najčešće i ima nečeg ozbiljnog. Labrović jest odgovoran umjetnik. Odgovoran je prema društvu, onome što nas okružuje, u čemu živimo, i to je česta meta njegovih performansa, body arta, urbanih intervencija i videa. Neki od njegovih najpoznatiji radova otkako se zadnjih dvanaest godina bavi umjetnošću su Stado.org iz 2005., kada je u jeku masovne histerije oko Big Brothera organizirao reality show s ovcama, prepjevavanje u desetercu i uz gusle jednog cijelog broja časopisa „Glorija“ (2007.), zatim priručnik i radionica za siguran uspjeh u kriminalu “Postdiplomsko obrazovanje” (2008.), performans Perpetuum Mobile (2009.) u kojem je kao samoodrživi organizam pio svoju mokraću, izazivanje tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića na boksački dvoboj za ministarsku funkciju (2010.), kako bi kao ministar mogao konačno dotući suvremenu umjetnost jer bi tek kao arheološka činjenica, prema kriterijima Ministarstva, imala šansu da bude relevantna. Prije nego što se u 35. godini počeo baviti umjetnošću, predavao je u školama hrvatski jezik i književnost. Od rada u školi nije odustao zato što mu se slobodarska umjetnička pozicija više svidjela, već zato što nije uspijevao naći stalan posao u toj struci koju, kaže, jako voli. Labrović kaže da je nemogućnosti pronalaženja posla u školi pridonijelo i to što je 2000. godine, na Dan antifašističke borbe, u Sinju zavijao rane devastiranom antifašističkom spomeniku. Bio je to Labrovićev prvi performans. Tim je završena njegova nastavnička karijera i započela ona umjetnička.

Premijer Milanović je čestitao nezaposlenima jučerašnji Praznik rada izjavivši, među ostalim, da je Vladin zadatak osigurati da za pošteni rad svi dobiju poštenu plaću. Radite li vi pošteno i jeste li za to pošteno plaćeni?

Mislim da radim pošteno i da sam za to tradicionalno pošteno neplaćen. Od rada ovdje malo njih živi ako nisu učlanjeni. Tek ta ekstenzija, taj najvažniji organ omogućuje naplaćene zasluge. Nisam ja ni u kakvoj posebnoj situaciji.

Kako se nosite s tim da kao umjetnik imate društveni status, ali vam to ne garantira niti minimalnu materijalnu stabilnost?

Moj društveni status ne znači ništa ili barem ne dovoljno da se pretvori u mogućnost da živim od svoga rada. To sam već iskusio radeći u školstvu. Bio sam doista odličan nastavnik, ali me ta odličnost nije nigdje dovela. Prvo sam dvije godine radio na Hvaru, a onda sam sljedećih deset godina, što u Sinju što u Zagrebu, proveo tražeći posao. Nikakve reference mi nisu pomagale, nikada nitko nije tražio mišljenje mojih bivših poslodavaca, roditelja ili djece kojoj sam predavao. Bile su važne samo tri stvari: politika, veza i mito. Ne postoji ni jedno područje u okviru državne uprave u kojem bi kriterij kvalitete bio pretvoren u materijalnu ili bilo kakvu drugu izvjesnost.

Koliko to vrijedi i za područje umjetnosti? Nedavno ste hodočastili na koljenima Milanu Bandiću zbog toga što su smanjena sredstva za kulturu u Gradu Zagrebu, pogotovo za nezavisnu kulturu za koju je negdje nestalo namijenjenih joj 11 milijuna kuna. Neki umjetnici potajice hodočaste i moljakaju gradske službenike zadužene za kulturu pa je li taj vaš čin, osim prema Bandiću, bio kritički usmjeren i prema umjetnicima koji pristaju na netransparentna i nepotistička pravila igre?

U ovoj je zemlji ozbiljna stvar platiti račune, imati koji obrok dnevno, osigurati si odjeću, eventualni odlazak u kino i člansku iskaznicu u knjižnici. Zbog toga respektiram svoje kolege koji se za to bore hodajući po gradskim uredima. Moje je kritika bila prvenstveno usmjerena prema Bandiću i monstruoznom načinu dodjele sredstava za kulturu ove godine, ali i općenitom uništavanja nezavisne kulture. U tom se performansu radi o odnosu vlasti i podanika. Mi glumimo da smo u demokratskoj državi, ali sustav koji je uspostavljen je feudalan. Voljom moćnika su dokinuti svaki kriteriji i ne preostaje vam drugo nego da se osjećate kao kmet. Pa vam onda kao jedina gesta kojom se možete obratiti svom gospodaru ostaje gesta prizivanja njegove milosti. Jer, propisana pravila i instance koje bi trebale odlučivati o stručnosti i kvaliteti na određenom području ne vrijede. To se vidi i kod te dodjele sredstava za kulturu gdje su mišljenja stručnih vijeća sasvim zanemarena i novci su ponovno dodijeljeni netransparentno. Bizarno je da se govori o krizi i da se onda štedi na onima čija se potpora izražava u tisućama, a ne štedi se na institucijama koje dobivaju milijune kuna. Za Kazalište Komedija, za Histrione ili za HNK nema krize. Bilo bi zanimljivo zbrojiti njihova sredstva i sva gostovanja koja su imali u inozemstvu i usporediti to s tim koliko, recimo, BADco dobiva i koliko gostuje vani. Kada se predstavljamo stranim institucijama i producentima europskih festivala, vodimo li ih onda na predstave u Komediju i Histrione ili se u Gradu i Ministarstvu kulture diče s predstavama BADco-a?

Za Histrione bi trebalo prvo pogoditi dan kada imaju neku predstavu na repertoaru. Ovih dana, recimo, ne rade.

Ljubitelj sam Lafargueove i Stilinovićeve „Pohvale lijenosti“ pa poštujem to što ne rade. A što manje rade, to bolje za hrvatsku kulturu, tako da ne mogu biti protiv njihova nerada. Njih bih plaćao prema neradu: manje rada, više novca.

U svojim se performansima često obraćate strukturama moći, ali pri tome nikada ne igrate na emocije gnjeva ili ljutnje, što je obično modus kojim se narod obraća vladarima, i to tek kada je na to natjeran. Vi se odlučujete na humor, ironiju. Zbog toga što je tako učinkovitije, vama taj način više odgovara ili nešto treće?

To mi više odgovara, a i višeznačnost tako dolazi puno jače do izražaja. Nemam iluzija da mogu ikome stvarno naštetiti kada to ne može ni policija, državno odvjetništvo ili svi oni koji su usput nastradali, a vjerojatno su puno opasniji ljudi od mene. Važno mi je da ojačam svoju samosvijest, jer je i u komunizmu i u ovom nacionalizmu koji živimo od devedesetih potisnuta važnost pojedinca. U svojim radovima ne želim odustati od sebe i zaboraviti da je moj svakodnevni život jedini koji imam, a humor je moj način i kroz njega nastojim olakšati prihvaćanje onog što radim, a da pri tome ne izgubim oštricu koju bi bijes možda mogao jasnije izraziti. No, ni humor sam nije bezazlen i mnogog je velikodostojnika uvrijedio više od buke i bijesa jer na suptilniji način skida pozlatu s njihovih njuški.

Adresati vaših performansa su bili, među ostalima, Bandić, Biškupić, Sanader. Je li bilo kakvih reakcija od njih?

Bandić mi je obećao da će me voditi na otvaranje posljednjeg City centra, dat će mi i škare i traku i ovlaštenje da krojim. Biškupić me primio u svom uvredu i vodili smo uljudan razgovor mada je odbio predati mi Ministarstvo. Uvred mu je divan, četverosoban, i već sam ga vidio s dvojicom podstanara i ekstra 500 eura. Iz Sanaderovog Uvreda mi je navodno preko posrednika ponuđena određena svota da se više ne bavim njime.

Ponudio vam je, kao i Thompsonu, novce da ne radite?

Nerad cijepljen pokornošću jako je cijenjen na ovim prostorima.

Zašto ste uopće još u svojim počecima odabrali performans kao sredstvo izražavanja? Zbog mogućnosti direktne akcije ili zbog toga što se performans činio najraspoloživijim načinom inicijacije u svijet umjetnosti?

Direktnost i suodnos s publikom mi jesu važne, iako sam popriličan tremaš u javnom nastupu. Prije nego što sam izašao pred publiku da bih bos otplesao balet po trnju na guslarsku izvedbu „Evo zore, evo dana“ u performansu „Umjetnik se provodi kao bos po trnju“, mislio sam da ću pasti u nesvijest od treme. Nisam pao. No, zašto performans? Nemam klasičnih talenata koji bi bili priznati, kao što su slikarski ili kiparski, pa da sam se mogao za to odlučiti, ali suvremenost je radila za mene i neki su ljudi još davno prije mene probili to polje i osvojili pravo da se izražavaju i na druge načine u polju vizualne umjetnosti. Tako sam se i ja odlučio okušati. A s druge strane, tada sam živio u Sinju, nisam imao nikakvu opremu – tek sam nedavno dobio videokameru i aparat kao poklon od jednog sinjskog poduzetnika i, u ovom slučaju, dobrotvora – pa sam radio u okviru onog što imam, a u većinskom sam vlasništvu posjedovao samo sebe.

Od tog prvog sinjskog performansa vidanja rana oštećenom partizanskom spomeniku prošlo je 12 godina. U međuvremenu ste lizali pete publici, proširivali osmijeh žiletom, samobičevali se, kirurški odstranjivali komadiće kože, ispijali svoju mokraću… Koji vam je performans bilo najteže izvesti?

Najteže mi je pronaći smislen sadržaj koji bi popunio formu onoga što me muči, ali onog momenta kada je ideja rođena, nemam prepreka da nešto izvedem. Mučnije mi je bilo gledati reakcije nekih senzibilnih ljudi u publici, koji su te moje performanse doživljavali jako ozbiljno. Ja ih nikada nisam shvaćao posebno dramatično. Radi se o slobodnom izboru pa se nemam što žaliti. Fizički rizici su bili zanemarivi, a bol više nego podnošljiva. Osim toga, ja sam sa sela, a tamo se bol, trpnja, mirisi, ekstrakti i drugi proizvodi ljudskosti prihvaćaju nešto drugačije nego u gradskim krugovima.

Kako to da se vaši performansi smatraju provokacijama dok nas istovremeno naša svakodnevica ne provocira, kao, recimo, ovo recentno 20-postotno poskupljenje struje?

Niz drugih stvari se ne čita kao provokacija, uključujući cijeli sustav vlasti. Niti je sramotna, skandalozna ili ridikulozna pljačka i pretvorba koja teče, neplaćeni rad, tisuće političkih parazita zaposlenih po javnim institucijama, toleriramo manijakalno umnožavanje broja općina, županija, institucija. Cijeli taj krvopijni sustav ljudima ne smeta, dok je razgolićenost problem. I to vrlo često smeta iste one koji proizvode ljudsku golotinju. Licemjerje, sestro!

Pa i na doslovnoj razini smo naučili na razgolićavanje, čak i od onih od kojih se to, makar prema funkcijama koje obavljaju, ne bi očekivalo: vidjeli smo u medijima polugole Stjepana Mesića, Darka Milinovića…

Pa Milinović je lijep, kao kombinacija Wyatta Earpa i Ramba. Ne možemo uzeti kao relevantnu usporedbu moje nezgrapne i njegove apolonske figure. Što se tiče provokacije, možda je negdje svjesno ili nesvjesno uračunavam kako bih izazvao reakciju, ali poslije Marine Abramović, Gine Pane, Franka B, Bečkih akcionista ili Vlaste Delimar i Toma Gotovca ne možemo računati na golu provokativnost, kao prvu i zadnju instancu nekog rada. Sigurno ima onih koji su isprovocirani mojim radom, zadovoljstvo mi predstavljaju i mrki pogledi, kao što mislim da oni koji su uvrijeđeni zbog onog što radim i trebaju biti uvrijeđeni, ali posebno me sretnim čine oni koji čitaju u tome nešto više.

Malo je toga što niste razobličavali – domoljublje, kulturni i politički establishment, simbole državnosti, medije, sveopću estradizaciju i banalizaciju, ali niste se baš bavili intimističkim temama. Zanimaju li vas uopće?

Zanimaju, i imam par radova koji su se time bavili, recimo, performans „Auto, biografija“ izveden na predstavljanju pretposljednjeg broja časopisa Frakcija, ali istina je da je moj interes pretežno usmjeren na društvenost. No niti bježim od intimnih tema niti k njima trčim. Ne znam je li me pomalo strah toga i uspijevam li uopće pronaći jezik, iskaz, formu koji bi o intimnome govorio na umjetnički relevantan način. S druge strane, ako su nervozni ljudi koje volim jer grcaju u dugovima, ako moji roditelji žive na rubu straha, a radili su i rade svaki dan svoga života od pete godine, ako sam ponekad tjeskoban jer ne znam što će biti sutra, jesu li su nam onda intimni i sudbonosni Sanader ili Milanović koliko i oni s kojima smo „intimni“?

Često spominjete loše uvjete u kojima radite. Očito vas to ograničava i diktira vam način na koji ćete se baviti umjetnošću, ali frustrira li vas?

Jako me frustrira kada ne mogu izvesti rad čiji produkcijski troškovi prelaze 100 eura ili ako si ne mogu priuštiti kameru koja mi treba za videorad, kao što je to bilo 2005. kada sam radio video „Obiteljski dnevnik“. Da ne govorim o tome da nemam mogućnost raditi sedam dana s profesionalnim snimateljem i montažerom. Sigurno da proizvodi određenu vrstu stresa i frustracije kada ne možete iskušati sebe do kraja. Sve što sam do sada radio realizirano je za smiješno male iznose. Sada sam bio na putu sa švedskim umjetnikom koji ima bezuvjetnu desetogodišnju stipendiju švedske vlade, a za svoj je trogodišnji projekt dobio 300 tisuća dolara. U moje su projekte Ministarstvo kulture i gradovi u kojima sam živio – Sinj i Zagreb – u 12 godina uložili 28 tisuća kuna.

Spominjete putovanje s kojeg ste se upravo vratili. Proveli ste dva tjedna na Balkanu s tridesetak umjetnika i istraživača u sklopu projekta Corners. Prošli ste Zagreb, Jasenovac, Užice, Sirogojno, Prizren, Skadar, Cetinje, Dubrovnik, Mostar, Rijeku… Koliko ste Balkana i gdje našli?

Za ovu prigodu preskočit ćemo Mariju Todorovu. Ako govorimo o „Balkanu“ kao metafori stanja u kojem oni na vlasti posjeduju i zakone, i teritorij, i ljude i budućnost, onda bi se na tom putu „Balkan“ mogao najbolje iščitati tamo gdje se pretvaramo da ga nema – u Dubrovniku. Tamo smo se susreli sa Slavenom Toljom, koji je par dana ranije bio izudaran, a Art radionica Lazareti koju vodi bori se za preživljavanje. S jedne strane u Dubrovniku imamo bezakonje sile i vlast koja javno dobro pretače u džepove pojedinaca, a s druge prazni glamur grada s velikim „G“ i izdaju njegovog povijesnog nasljeđa. Ima li čistije “balkanštine“?

Tekst je izvorno objavljen u magazinu Forum