Donosimo najbolje iz turističkog buma 70-ih koji po arhitektonskoj kvaliteti nije nadmašen do danas
Piše: Barbara Matejčić
Fotografije:
Ljeto je definitivno iza nas, a s njim i turistička sezona. Dok su za toplih dana mediji bili usredotočeni na granične prijelaze i prebrojavanje gostiju koji dolaze i odlaze, a prilozi su uvelike eksploatirali upravo onakve kadrove s plaža kakve je premijerka nazvala seksističkima u spotu Hrvatske turističke zajednice, osim popunjenosti kapaciteta turističkih smještaja i eventualno razine usluge, malo smo saznali o tome u kakvim to prostorima turisti snivaju za tih ”noćenja” i popodnevnih sijesti. Jesu li ih birali po blizini plaže, veličini sobe, cijeni, omjeru svega toga? Jesu li možda i estetski osviješteni, barem neki postotak njih, pa im je važno kako je oblikovan prostor u kojemu će provesti dane koji bi im trebali ostati u sjećanju za svih radnih mjeseci u godini? Jer, prostor, upravo kao i ljudi, ima svoj karakter i vrijednosti koje promovira te nam sugerira način života kakav bi se mogao odvijati unutar tog arhitektonskog okvira. Privlače li turiste više austro-ugarski hoteli, kakva modernistička gradnja ili im to uopće nije na listi kriterija – o tome zapravo ne znamo ništa.
Kao turistička zemlja naše turističke smještaje – prvenstveno hotele – arhitektonski zapravo ne valoriziramo. A upravo je hotelska arhitektura nastala tijekom 20. stoljeća važan dio povijesti razvoja arhitektonskih oblika, posebice na obali, gdje se u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća postavio temelj današnjih turističkih resursa s kojima bismo se trebali predstavljati kao turistička destinacija. Situacija je takva da se arhitekt Goran Rako morao snalaziti s materijalima koje će prezentirati studentima Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu kada je prije godinu dana počeo voditi kolegij Zgrade za turizam. U zemlji koja se oslanja na turizam kao na glavnu gospodarsku granu, nema ni literature ni kvalitetnih dostupnih fotografija na temelju kojih bi se budući projektanti hotela mogli educirati. A nije da se ne bi imalo što pokazati.
”Bum hotelske izgradnje dogodio se ’60. i ’70. godina prošlog stoljeća, paralelno s privrednom reformom i izgradnjom Jadranske magistrale. U tom su razdoblju hoteli nicali strahovitom brzinom, bila je to eksplozija hotelske izgradnje i neki su arhitekti istovremeno radili tri, četiri hotela. Gotovo svi hoteli koje danas poznajemo su sagrađeni unutar desetak godina, moglo bi to biti i nekoliko stotina, što većih što manjih, hotela. Prije toga gotovo ništa nije rađeno, a ni poslije toga”, kaže Rako. Osamdesete je već zahvatila financijska kriza, devedesetih smo imali rat i tranzicijski period, u dvijetisućitima su se obnavljali postojeći turistički objekti tako da su zapravo zadnja ozbiljnija ulaganja u hotele bila ta iz sedamdesetih godina.
Kada je krenuo taj val izgradnje, mnogi su ga prepoznali kao socrealističku doktrinu masovnog turizma na djelu, a hoteli su i javno kritizirani kao betonski, uniformirani mastadonti. No četrdeset godina kasnije, Rako ocjenjuju izgradnju u tim godinama izvanrednom i smatra da je bila ispred svoga vremena. S tom se ocjenom mnogi slažu i taj period hvale kao najbolji u hotelskoj izgradnji u Hrvatskoj, pa čak i tvrde da smo u sedamdesetima imali najbolju turističku arhitekturu u ovom dijelu svijeta, no je li uistinu bilo tako ili joj je današnja praksa izgradnje podigla cijenu? ”I jedno i drugo. Točno je da je bila vrlo kvalitetna, kao i stambena arhitektura toga vremena. Kada se, na primjer, gradio Novi Zagreb, nije bilo ružne riječi koja mu nije bila upućena, a danas je to puno bolje mjesta za stanovanje nego mnoga koja su se kasnije izgradila. Onda je Novi Zagreb bio prometno izoliran i gradilo se u blatu, a danas je to dobro povezano i zgrade su okružene zelenilom. Slično je i s hotelima”, odgovara Rako. Tada su hoteli bili sasvim u rukama arhitekata, dok danas investitori točno znaju što žele – od fasade preko dimenzija do cjelokupne estetike, kaže Rako. Tu novu estetiku naziva ”las vegasovskom”, jer joj je zajednički nazivnik ponuditi instant atrakciju koja nema veze s autentičnošću. ”Cijelo hotelsko naselje Borik pored Zadra je napravljeno u stilu Balija. Razumijem zašto je na Baliju sve od bambusa, ali ne znam zašto tako mora biti i u Boriku, kao da ne postoje masline, lavanda ili suhozidi. Ako želimo kič, imamo i mi autentičnoga kiča, ne trebamo ga uvoziti”, navodi tek jedan primjer.
Tih su se slavnih, davnih dana hoteli projektirali tako da uvažavaju krajolik i tipologiju mjesta na kojem se nalaze, poput Hotela Libertas arhitekata Žarka Vinceka i Andrije Čičin-Šaina u Dubrovniku, Marina Lučica Lovre Perkovića u Primoštenu, Hotela Maestral u Brelima Julija de Luce, Ante Rožića i Matije Salaja, Hotela Plat Petra Kušana pored Dubrovnika. Ti hoteli, kaže Rako, spadaju u kategoriju koju je Kenneth Frampton, poznati teoretičar arhitekture dvadesetog stoljeća, nazvao kritičkim regionalizmom, što znači da se njihov identitet stvarao u suodnosu s neposrednim okolišem, a ne s nekim univerzalnim pejzažom.
No bilo je i hotela koji su odstupali od toga naputka, posebno je to vidljivo kod vertikalnih, neboderskih akcenata kao što su bili Hotel Adratic Branka Žnidareca u Opatiji ili Hotel Marjan u Splitu Lovre Perkovića. Takva je hotelska tipologija započela izgradnjom slavnog hotela Radisson SAS Royal Arnea Jacobsena u Kopenhagenu, no ovdje nije bila dobro dočekana, pogotovo je Hotel Marjan, na samom splitskoj obali, bio jako napadan. No, kada se danas u preuređenju Marjan izmijenio, mnogi će reći da je devastiran nekoć važan arhitektonski reper grada.
Koje bi hotele valjalo preporučiti gostima kojima nije jedini kriterij lokacija, usluga i cijena, već ih zanima i arhitektura te ukupni ambijentu? ”Hotel Maestral u Brelima je primjer gotovo miesovske arhitekture; bijeli, elegantni pravokutnik usred borovine – izgleda gotovo kao lijepi, nasukani brod u šumi. Dobio je nagrade struke, ali i kritiku tadašnje javnosti da je poput stranog tijela u domaćem pejzažu. Kada su oko njega izgrađeni drugi hoteli velikih dimenzija, vidjelo se da jedino Maestral poštuje mjesto na kojem je sagrađen. Takav je i Hotel Plitvice na Plitvičkim jezerima sjajnog arhitekta Marjana Haberlea. Izgrađen pedesetih godina, izgleda kao planinarsko odmaralište, ali suvremene estetike. Onome koji želi vidjeti kako ondašnja arhitektura još uvijek odgovara na sve potrebe gostiju i kako se s poštovanjem odnosi prema okolišu, preporučam hotelski kompleks Solaris u Šibeniku arhitekta Borisa Magaša. Taj je kompleks istovremeno i poduka o tome kako se neatraktivno mjesto na obali može pretvoriti u dobro upravo zahvaljujući izgradnji hotela. Mogli bismo iz tog primjera izvući i zaključak da ne gradimo hotele na najljepšim lokacijama kako bi ostale dostupne svima, a ne samo onima koji plate svoj smještaj. Nadalje, Uvala Scott Igora Emilija u Kraljevici jedan je od prvih uspjelih pokušaja doslovnog korištenja mediteranske arhitekture i još uvijek je u odličnom stanju. Posebnu pažnju skrećem na Vilu Dubrovnik u Dubrovniku Mladena Frke, mali modernistički hotel koja se odlično uklopio u ambijent i iskoristio terasasti teren da bi stvorio male vrtove”, navodi Rako. Od novijih preporuča tek dva: Palaču Lešić Dimitri u Korčuli arhitektice Zore Salopek Baletić, kao ”odličan primjer očuvanja postojeće vrijednosti te profinjene unutrašnjosti”. Drugi je hotel slične veličine i efekta – mali hotel Vestibul u Splitu, na dvadesetak metara od Peristila, u istočnom dijelu Dioklecijanove palače koji je bio poznat kao geto, a carske su zapuštene prostorije uredili Saša Bui i Katja Dešković.
Među preporukama bi zasigurno bilo još nekoć izvanrednih hotela da u međuvremenu u obnovi nisu promijenili izgled, kao nadogradnjom nagrđeni Libertas u Dubrovniku, da nisu devastirani i tako neobnovljeni propadaju, kao Hotel Grand Nikole Dobrovića na Lopudu, koji je arhitektima obično prvi na top listi hotela u Hrvatskoj, ili kompleks Haludovo na Krku Borisa Magaša, koji je bio kapitalistički hedonistički raj u socijalizmu. ”Ni jedan od tih hotela, na žalost, nije zaštićen kao kulturno naslijeđe, ali bilo bi bolje da se to ne zna”, reći će Goran Rako. Oni koji najviše štete mogu napraviti – službe koje daju dozvole, investitori i arhitekti koji rade za njih – ionako to znaju.
No, kako to da se kao najbolji hoteli izdvajaju još uvijek oni od prije četrdesetak godina ili tek pokoji noviji primjer uređenja već postojećih gradskih prostora? Što je s hotelskom izgradnjom u zadnjih petnaestak godina? U tom periodu nema nekih uzbudljivih arhitektonskih projekata koji bi konkurirali Hotelu Grand, Argentini, Solarisu ili Haludovu. No, Goran Rako je siguran da nas tek čeka val turističke izgradnje sličan onome u šezdesetima i sedamdesetima: ”Španjolska, talijanska i francuska obala su već popunjene i nije više ostalo puno mjesta. Cunami izgradnje će doći i do nas, a nisam siguran kako ćemo ga dočekati. Naša je dužnost da se pripremimo.”
Ako se upravo te nabrojane obale uzmu kao mjerilo, onda je naša stvarno dobro prošla s turističkom izgradnjom. Dok ne dođe cunami.
