Cvjetni trg u socijalnom je smislu najvažniji zagrebački trg, no zadnjih godina gubi neke od karakteristika trga i postaje sve više mjesto za potrošnju.
Piše: Barbara Matejčić
Fotografije: David Kabalin i scanovi arhivskih fotografija Zagreba
Trg Petra Preradovića u Zagrebu, poznatiji kao Cvjetni trg, jedan je od rijetkih trgova unutar središta Donjega grada i u socijalnom smislu je svakako najvažniji. Cvjetni zadovoljava morfološke-estetske (zatvoren i zaštićen prostor, oslobađanje centra, arhitektonske privlačne fasade, spomenici po rubovima…) i funkcionalne (zatvorenost za promet, slobodan i besplatan pristup opremi – klupama, trgovačke radnje u blizini…) kriterije koje je slavni bečki arhitekt i urbanist Camillo Sitte za trgove postavio još krajem 19. stoljeća. Ili je barem zadovoljavao. Zadnjih godina Cvjetni trg gubi neke od tih karakteristika i postaje sve više mjesto za potrošnju.
Dobar dio Trga prekriven je terasama kafića, uglavnom onim glomaznim crnim stolcima, koji se svakoga proljeća sve više šire pa tako ni kamena klupa koja je postavljena duž južnoga zida pravoslavne crkve više nije dostupna za sjedenje, jer su odmah uz nju nabijeni stolovi dvaju kafića. Ako pogledate fotografije od prije samo nekoliko godina, vidjet ćete koliko je bilo više slobodnog prostora na Trgu. Kada danas pobrojite sve preostale klupe postavljene na Trgu, ukupno ima mjesta za tek tridesetak ljudi koji mogu tamo sjesti, a da ne moraju ništa za to platiti. Neke od tih metalnih javnih klupa su s vremenom čak potpuno utopljene među stolovima pred bivšim kinom Zagreb tako da se do njih možete progurati praktično samo na silu, ako baš želite demonstrirati svoju volju, a i pitanje je bi li vam to dozvolili. Jedna od tih u kafić ”ukopanih” klupa je i uklonjena.
Pokušali smo od Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet saznati kolika površina Cvjetnoga trga smije biti pokrivena terasama kafića, postoji li neka norma, zbog čega je onemogućen pristup klupi pred crkvom i slično, no Ured ni nakon sedam dana nije poslao odgovore na pitanja.
Za mišljenje o izgledu Cvjetnoga trga pitali smo urbanista Zlatka Uzelca: ”Kada se danas pogleda Cvjetni trg, koji sada već funkcionira prvenstveno kao veliki potrošački mamac, možemo vidjeti da je došlo do kraja procesa koji je započet prilikom prvog preoblikovanja plohe Trga kada je devedesetih karakter tog prostora radikalno izmijenjen projektom Mihajla Kranjca i Berislava Šerbetića. Da će se ići u smjeru urušavanja tog jedinog pravog pučkog trga, moglo se već tada naslutiti. To je nastavak procesa dokidanja povijesnih prostora u centru grada. Dok se grad širi, njegovo se središte smanjuje i koncentrira na minijaturnu pješačku zonu sa središtem u tom malom Cvjetnom trgu. A sada se dokida i to živo središte gradskosti koje postaje konzumerski trg.”
Što se tiče samog pročelja šoping centra koji se uskoro treba otvoriti na Cvjetnome, Uzelac podsjeća da se otpočetka govorilo da će ta zgrada promijeniti proporcijske odnose na Trgu, što se i dogodilo. Za samu arhitekturu kaže da je osrednja, ali smatra da to nije toliki problem kao to što je cijeli prostor Trga izgubio osjećaj prisnosti.
S obzirom da se u polemikama oko Cvjetnoga trga često manipuliralo time od kada datira, kako je nastao, koja mu je uopće vrijednost, podsjetimo na povijesni razvoj. Tim više što se mogu povući i neke paralele s današnjicom.
Taj se trg uređuje na samom kraju 19. stoljeća, ali je uz nekadašnju crkvu Svete Margarete, koja je tu bila do druge polovice 18. stoljeća, postojao još stoljećima ranije nekakav prostor za trgovanje. Kada je u 19. stoljeća tu podignuta pravoslavna crkva, prema projektu arhitekta Franje Kleina, stari Trg sv. Margarete, kako se tada zvao, bio je prekriven izgradnjom, kako piše povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević u knjizi ”Zagreb u središtu”. Dakle, tamo gdje danas sjedimo ili šećemo, bile su zgrade. Zanimljivo je da su i onda postojali sporovi između Grada i građana oko izdavanja dozvola za gradnju lokalnim moćnicima i rušenja starih kuća. Naime, uklanjanje postojećih zgrada tražili su vlasnici kuća u Margaretskoj (današnjoj Preobraženskoj) i Svilarskoj (današnjoj Margaretskoj) kako bi se otvorio trg, ali se Gradsko poglavarstvo s tim nije složilo jer tada važeće regulatorne osnove nisu tu predviđale trg, a k tome ni u gradskoj blagajni nije bilo dovoljno novaca jer je dosta odlazilo na preuređenje Zrinskoga trga u perivoj. No ipak su dozvolili da se na mjestu gdje su građani htjeli trg izgradi nova palača – najamna kuća za bogate nazvana prema investitoru Siebenschein. Tu historicističku zgradu je projektirao također Franjo Klein, a danas ju znamo s izmijenjenim pročeljem kao zgradu na južnom obodu Cvjetnoga, u čijem je prizemlju nekoć bila knjižara, a danas dućan T-coma. Snješka Knežević piše da ta monumentalna kuća unosi novo mjerilo i estetski naboj na područje budućega trga. To ne znači da njenu važnost po identitet trga uspoređujemo s onom današnjeg šoping centra na Cvjetnome, da ne bi bilo zabune.
No neke metode rada na tom prostoru podsjećaju na one oko šoping centra. Naime, vlast je dozvolila da se malo po malo uklanjaju kuće južno od pravoslavne crkve, a sam je Josip Siebenschein tražio od Gradskog poglavarstva da se to ubrza pa je i posudio novac Poglavarstvu za to i platio rušenje prve kuće. Razlika je u tome što su za to bili brojni građani – na njihovu se inicijativu i otvorio trg – ali i dalje ostaje da je Siebenschein s blagoslovom Grada uspio gradio na mjestu na kojem su građani također htjeli trg, a potom je forsirao rušenje drugih zgrada kako bi se pred njegovom otvorio trg. Uređenje trga ubrzala je odluka o gradnji kazališta u njegovoj neposrednoj blizini. Prvotno je kazalište zamišljeno na području koje danas omeđuju Ilica, Bogovićeva, Petrićeva i Margaretska ulica.
Tu je, prema zapisima, bila ”čaršija sa prostim lončarskim posuđem i redom od ugla etablissementa najnižeg reda u kojem trgovištu, a iza tih arhitektoničkih zidina onaj opustošeni vrt sa sgradicama, gdje se odhranjuju domaće životinje za mast i pisanu pečenku”. No ipak je odlučeno da se kazalište gradi na Sajmištu, Grad je za to poklonio zemljište i to je sprovedeno.
Godine 1895. je konačno odlučeno da se uredi Margaretski trg. Dvije godine kasnije su srušene sve kuće kako bi se uređenje sprovelo. Trg je preimenovan u Preradovićev, ali Lenuci nije dao da se sa Strossmayerova trga premjesti spomenik jer trg kakav je tada bio ”neodlikuje nikakvom građevinom koja bi bila sgodnim (dostojnim) zaleđem spomenika…”
Hermann Bolle je napravio prijedlog uređenja trga, ali nije prihvaćen, već je po njegovom projektu samo obnovljena kupola Pravoslavne crkve. Počinju se graditi kuće na obodu trga (palača Prve hrvatske štedionice Josipa pl. Vancaša, palača Farkaš ureda Hönigsberg & Deutsch…), a gradit će se sve do kasnih tridesetih 20. stoljeća kada je na mjestu jednokatnice u kojoj je bilo kino izgrađena modernistička šesterokatnica Antuna Ulricha, zgrada uz koju je danas slijepljen šoping centar. Bilo je raznih ideja: da se tržnica voća i povrća prebaci tamo s Jelačićevog trga, a s Kaptola ribarnica, no to nije prošlo, kao što na odjek nije naišao ni sprovedeni natječaj za uređenje Trga. No s vremenom je na Trgu zaživjelo trgovanje i tek je tridesetih, kako piše Snješka Knežević, postao živi i napučeni urbani punkt. Bila je tu tržnica, uglavnom cvijeća, stajalište taksija, benzinska pumpa, a prizemlja kuća su adaptirana za dućane. Konačno je 1954. tu premješten i spomenik Petru Preradoviću i Trg je, uz neke izmjene, otprilike izgledao onako kako ga pamtimo do preuređenja 1995. godine.
Dalje znamo što je bilo.
Tekst je izvorno objavljen na portalu Pogledaj.to