Knjiga ‘Kako ste?’ je – ukratko – sjajna pripovjedna proza, odlična literatura u najčišćem literarnom smislu. Ta knjiga je, međutim, istodobno i žestoko borbeno angažirana.

Piše: Jurica Pavičić, Jutarnji list

U posljednjih nekoliko godina – dakle, otkad u Hrvatskoj traje borbena konzervativna revolucija – tema Drugih postala je središnja nacionalna ideološka tema. Najveći dio konzervativne rekonkviste kojoj u Hrvatskoj svjedočimo od 2012. u osnovi se sastoji u različitim vidovima suzbijanja Drugih. To suzbijanje u nekim je slučajevima doslovce fizičko – poput kamenovanja splitskog prajda. U nekim je slučajevima vandalsko-simboličko, poput napada čekićima na ćirilične table. U nekim je slučajevima institucionalno – legislativno, kao u slučaju referenduma o braku, ili najnovijeg zakonodavnog zatiranja civilnog društva.

Sasvim očekivano, tuk je izazvao i svoj utuk, a Drugi su postali tema ideološke mainstream rasprave. Na neki način, konzervativna je rekonkvista napravila i nešto dobra, jer je natjerala liberalnu (pogrešno nazvano “lijevu” javnost da se prvi put stvarno zainteresira za barem neke od tih nevidljivih Drugih, bili to Srbi, Romi, pederi, lezbe ili atipične ratne žrtve. Pritom su sve te varijacije Drugih postale svojevrsni politički žeton. Jedni ih tuku, mrze, kinje. Drugi ih podržavaju, no to podržavanje nerijetko je načelno, ideološki apstraktno te rijetko podrazumijeva stvarno poznavanje ili uvid. Tako je s “deologiziranim” drukčijima. A kad je riječ o onim Drugima koji nisu ušli u žižu kulturološko-ideološkog rata, oni nisu imali čak ni tu “sreću” da se oko njih vodi ideološka debata. Takvi Drukčiji – recimo, duševno oboljeli, slijepi, invalidi, Romi – nerijetko su doslovce nevidljivi.
Srce tame

Ili su barem bili. Jer, u Hrvatskoj je nedavno objavljena jedna istinski sjajna knjiga koja na moćan i uvjerljiv način dokida tu nevidljivost. Tu knjigu napisala je novinarka Barbara Matejčić (1975.), a sastoji se od šest velikih novinskih narativnih reportaža koje govore o šest nijansi “Drugosti” u hrvatskom društvu. Knjiga Barbare Matejčić naslovljena je “Kako ste?”. Ona u naslovu nosi onaj konvencionalni, izlizani pozdrav kojim se ljudi (ne samo kod nas) pozdravljaju u dnevnim situacijama. To je rečenica nakon koje u dnevnoj komunikaciji ne očekujete odgovor, i nipošto ne želite da vam sugovornik na to pitanje potanko počne raspredati maturu svog sina ili izvadi rengenski snimak. Barbara Matejčić obrće taj stereotip. Ona uzima šest vrsta rubnih i Drugih u hrvatskom društvu te im postavlja pitanje “kako ste?”. S tom razlikom što autoricu doista zanima odgovor.

Knjiga “Kako ste?” sastoji se od šest velikih novinskih reportaža koje se bave sa šest vrsta marginaliziranih u hrvatskom društvu, pri čemu junaci knjige nisu “tipovi”, oni nisu “reprezentanti”, oni su samosvojni, hrabri i individualizirani. Suprotno od uvriježenog liberalnog diskursa koji se više zanima za “ideološke” Druge, Barbara Matejčić i tu postupa drukčije. Ona svoju knjigu otpočinje pričama o Drugima koji nisu politička tema, oko kojih nema referenduma, povorki, kolumni. Tek postupno, autorica nas uvodi i u političko srce hrvatske tame.

Prva od šest priča nosi naslov “Kolovoz u Šarić Strugi”, te priča u sudbini djevojke koja je nakon prometnog udesa ostala tetraplegičar – ne može pomicati ni ruke ni noge. Barbara Matejčić posjećuje je u selu Šarić Struga u dolini Neretve, gdje junakinja knjige u tom trenutku živi kod roditelja. “Jedna od sto” zapis je koji prati deset godina života Zagrepčanke koja se desetljećima bori sa shizofrenijom te koja je u boljim fazama pisala čak i blog o vlastitoj bolesti. “Petica iz zadnje klupe” prati dvije godine u životu romske djevojčice koja se zahvaljujući odličnim ocjenama uspjela iz osnovne škole prebaciti u srednju, što je u romskoj zajednici već izuzetan doseg. “Običan dan u Branimirovom životu” je priča o 24 sata slijepog čovjeka koji je oslijepio u odrasloj dobi i relativno naglo zbog nasljedne deformacije vida. “Osječka obitelj Lovrić” kronika je trideset godina života obitelji Lovrić – supruge Hrvatice i djece – čijeg su oca i muža Glavaševi BOB-ovci po svemu sudeći ubili i bacili u Dravu 1991. godine. Na koncu, u tekstu “Živila pička” Barbara Matejčić predstavlja skupinu splitskih lezbijki koje su svega nekoliko dana nakon drugog (posve mirnodopskog i uspjelog) Gay Pridea u Splitu fizički napadnute na plaži Bačvice, nedaleko od kultnog kafića Žbirac. Riječ je o prvom tekstu iz knjige koji je Matejčić napisala, i jedinom prethodno objavljenom (u časopisu “Sarajevske sveske”). Kao da je ovom knjigom i u praksi željela “dekontaminirati” napadnuti prostor, Barbara Matejčić je upravo Žbirac na Bačvicama odabrala za splitsku promociju svoje knjige, a jedna od promotorica bila je i jedna od žrtava napada, Splićanka Tea Jakaša.

Što su po žanru tekstovi Barbare Matejčić? Oni nisu fikcija, niti ono što se kod nas obično samorazumljivo poima kao “književnost”. S druge strane, oni nisu ni klasične novinska reportaža. Barbara Matejčić bavi se klasičnom reportažom, za neke od reportaža koje je objavljivala baš u Jutarnjem preklani je dobila i nagradu HND, no tekstovi u ovoj knjizi su kudikamo duži i iscrpniji no što bi ih podnijele i jedne hrvatske novine. Sama autorica navodi da je njen uzor u pisanju knjige bio žanr “new journalism” ili “narrative journalism” koji se formirao u SAD 80-ih.

Leksikon drugih

Njene su priče opširne, stilski raznorodne i beletrizirane, akcent je na pripovjednosti. No, sama autorica insistira da u njima ne postoji ništa što nije činjenica – sve, od vodostaja rijeke, do izgovorenih rečenica ili smještaja kreveta i klupe je faktografsko, sve je ili samo vidjela ili mogla dokumentirati. Svaka od priča iziskivala je dugu pripremu i često višemjesečno praćenje junaka/junakinje, traganje za svjedocima, dokumentima, presudama, povijestima bolesti. Produkcijski, priče iz “Kako ste?” vrsta su novinarstva kakvu danas komercijalni mediji više sebi ne mogu priuštiti, među inim i zbog brzine rada, te manjka ljudstva.

Ono što – međutim – čitatelja zapahne kad čita knjigu Barbare Matejčić nije sama politička dimenzija. Kad počnete čitati knjigu koja je koncipirana kao leksikon Drugih, od nje očekujete da bude angažirana, politički korektna, ideološki jasno svrstana, borbena. Od nje, međutim, ne očekujete da bude ujedno i senzacionalno dobro napisana. A knjiga Barbare Matejčić je upravo takva.

Posao pripovjedača – pisao on “fiction” ili “faction” – sastoji se od odabira. Pripovjedač mora birati: bira perspektivu, bira gramatičko lice, ton, kompoziciju, a smisao svih tih orkestriranih odabira je da nađe način kako da neka priča bude ispripovijedana uz najjači efekt. Upravo u tom smislu, tekstovi Barbare Matejčić iz knjige “Kako ste?” su briljantno, literarno prvorazredno pripovijedanje.

Aleksandrijski pjesnik grčkog jezika Konstantin Kavafis jednom se pohvalio kako je najponosniji što ne postoje dvije njegove pjesme koje imaju istu versifikaciju i metriku. Tako i kod Barbare Matejčić ne postoje dvije priče u knjizi koje su napisane na isti način. Priču o tetraplegičnoj osobi Matejčić počinje gotovo bukolički, od osjećaja prostora, kao reportažu o ljetu na selu na jugu koje se sprema za Veliku Gospu, da bi u dramaturški preciznom času Matejčić fleš bekom ušla u povijest fatalnog prometnog udesa i mukotrpne junakinjine rehabilitacije. U “Jedna od sto” Matejčić koristi činjenicu da je junakinja bloger, pa vezuje njen blogerski glas s pripovijedanjem iz njene perspektive. Priču o sljepoći Matejčić vremenski komprimira kroz jedan ključni dan: dan kad je junak Branimir prvi put osjetio simptome. Ujedno, ta je priča prepuna akustičkih senzacija, kao da nas Matejčić nastoji uvesti u um osobe koje svijet “čita” kroz zvukove. Kad se u drugom dijelu knjige prebacuje na “političnije” teme, autorice pripovijeda kronikalnije, kronološkije, više u “totalu” nego u “krupnom planu”. No, i tu naiđete na zanimljive kompozicijske postupke. Priču o obitelji osječke ratne žrtve Matejčić tako počinje munrovski apsurdnim motivom taman pred rat, muž Srbin je ženu Hrvaticu nagovorio da se skrase u Osijeku, umjesto da odu u Njemačku. Da nije, danas bi on bio živ, a oni bi bili sretna, cjelovita gastarbajterska obitelj.

Žestok angažman

Knjiga “Kako ste?” je – ukratko – sjajna pripovjedna proza, odlična literatura u najčišće literarnom smislu. Ta knjiga je – međutim – istodobno i žestoko, borbeno angažirana. Junaci knjige su doslovce junaci, ljudi koji se probijaju kroz život i bore protiv neopisivih teškoća. Ali – knjiga ima i antijunaka, a to je vrlo često sistemska bešćutnost. Policajci koji se u splitskoj policiji izruguju pretučenim “lezbama”. Liječnik u klinici za rehabilitaciju koji okrutno pacijentima kaže da se okane gubljenja vremena za terapiju. Obitelj i supružnik koji okrutno ostraciraju shizofreničarku. Krivac za prometnu nesreću, koji je dokrajčio svoju žrtvu tako što ju je premještao nakon udesa, a potom tvrdio da je ona vozila. Nefunkcionirajući sistem. Ideološka omraza. Rasizam. Mjere štednje u zdravstvu. Administracija koja ne odgovara na dopise. Patronažu koju ti ukinu. Ukratko – Hrvatska. Zemlja koja brine o stjegovima, bojama, kipovima, mjestima pijeteta. No, zemlja koja ne brine i nema pijeteta za – vlastite građane.

Svi junaci knjige “Kako ste?” još su tu među nama – kao i mnogi njima slični. Među nama su, međutim, i antijunaci knjige. Loš liječnik je i dalje liječnik. Napadač na “lezbe” i dalje društvene mreže zasipa nacističkim prilozima. Neki su od njih i avancirali, poput Glavaša kojem je u međuvremenu pala presuda, a ušao je i u Sabor.

Pitanje “Kako ste?”, ukratko, ima se i te kako zašto postaviti. Nisam jedino siguran da će nam se svidjeti odgovor.